5. nedjelja kroz godinu (B) – Dan života

Događaj s Petrovom punicom koju je Isus oslobodio ognjice i osposobio služiti, podsjeća nas da su i današnjoj Crkvi, ali i svijetu u kojemu ona vrši svoje poslanje,  potrebni ljudi oslobođeni od „ognjice“, odnosno od pogrešne slike Boga, predrasuda koje imamo o drugima i sebičnosti, a što su sve „bolesti“ koje i u nama danas mogu zapaliti „ognjicu“ i udaljiti nas od našeg poslanja služenja. Samo oslobođeni od takve „ognjice“ moći ćemo svojim zauzetim djelovanjem i u Crkvi i u svijetu sebe i svoje živote staviti u službu drugima. Nespremnost da bi se služilo glavna je oznaka i zloduha s kojim se Isus sukobio i kojega je pobijedio svojom spremnošću služenja, do smrti, smrti na križu. I ako išta doista ugrožava našu ljudsku egzistenciju, ali i naše kršćansko poslanje, onda je to nespremnost služenja. Nespremnost služenja je razlog što mnoge obitelji više ne funkcioniraju, što su mnogi životi zaustavljeni na samom početku, što smo kao narod i kontinent sve stariji i, kao posljedica toga, sve osamljeniji. I sve nesposobnije da bismo očuvali i prenijeli život! I zaštitili život svih onih koji nas trebaju da ih prihvatimo i zaštitimo. Nespremnost služiti je vidljiva na svim razinama suvremenog društva, ali i Crkve. Ona se nalazi u temeljima krize naše zapadno-europske civilizacije.

Petrova punica, koju je Isus ozdravio od „ognjice“ koja ju je držala prikovanu i onesposobljenu da bi služila, dokaz je da je promjena moguća. Današnja liturgija ističe također sv. Pavla i njegov primjer. On kaže: „Sām sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja.“ Ali nije dovoljno gledati samo u druge i od drugih čekati rješenje. Želimo li biti oslobođeni „ognjice“ koja i nas muči, moramo se osobno odazvati Isusovom pozivu na služenje.  I služiti onako kako nas on poziva. A on sa svakim od nas ima poziv. I to je, kako to kaže papa Franjo mladima u pobudnici Krist živi, uvijek poziv na misijsko služenje drugima, odnosno poziv da nakon što smo postali njegovi prijatelji to budemo i za druge. „Ovaj misionarski poziv – objašnjava papa Franjo – je povezan sa služenjem. Jer naš život na zemlji doseže puninu kad postane žrtva. … Moje poslanje usred naroda, nije dio mog života, privjesak koji mogu skinuti, nije dodatak ili tek jedan od mnogih trenutaka života. Naprotiv to je nešto što ne mogu iščupati iz svoga bića a da ne uništim sebe samoga. Ja sam jedna misija na zemlji i upravo zbog toga jesam na ovome svijetu. … U konačnici, riječ je o tome da prepoznam zašto sam stvoren, zašto sam ovdje na zemlji i koji je Gospodinov plan za moj život. On mi neće pokazati sva mjesta, vremena i pojedinosti, jer ja moram donijeti vlastite razborite odluke u vezi s tim. No on će mi pokazati smjer u životu, jer on je moj Stvoritelj, moj lončar, i trebam slušati njegov glas i pustiti da me on oblikuje i vodi. Tad ću postati ono što trebam biti i bit ću također vjeran svojoj osobnoj stvarnosti“ (Christus vivit, 254. i 256.)  Dan je života. Imamo kao vjernici danas puno poruka za druge, osobito za političare. U redu je to. Demografska situacija u našoj domovini, ali jednako tako i drugdje gdje se suočavaju s ovim problemom, može krenuti na bolje samo ako oni koji imaju političku moć i odgovornost u središte svoje politike stave majku i dijete, kako sam spomenuo u prigodi blagoslova središnje faze izgrađenog bolničkog kompleksa KBC-a Rijeka na Sušaku, poznatog i kao Bolnica za ženu i dijete. Doista, potrebno je da političari, bez obzira na stranačke boje, stave majku i dijete u središte svojih politika i tako ozdrave „punicu“ koja gori od ognjice i koja ih zaustavlja na stranačkim i partikularnim interesima te onesposobljava da vide cjelinu i dalje od svojih četverogodišnjih mandata. Ovo je posebno važno za temu demografije koja se ne može rješavati kratkoročno nego samo dugoročno i kroz više mandata, a što znači da joj je potreban konsenzus svih političkih opcija.

Ali, u duhu današnjeg evanđeoskog ulomka bi bilo potrebno da mi i u sebi samima prepoznamo „punicu“ koja gori u ognjici, kako bismo svoj život mogli vidjeli kao poziv na prijateljstvo s Isusom i misionarsko poslanje služiti drugima. Ta zadaća misionarskog služenja drugima nema obiteljska, nacionalna ili vjerska obilježja. Ona samo započinje od onih koji su nam najbliži, ali se na njim ne zaustavlja nego je otvorena svima. Ona je sveopća. I ne iscrpljuje se, koliko god da je neka tema važna, samo na jednoj temi, nego nalazi načina da proširi pogled i otvori srce kako bi se u njemu našlo mjesta za sve one koji su potrebni Kristove utjehe i blizine, a tim i naše dužnosti da ih zaštitimo, da učinimo sve što je u našoj moći za njih i njihov dostojanstven život.

Bez toga ozdravljenja od „ognjice“ nas kao pojedinaca i s njom nove sposobnosti služenja, bile bi uzaludne sve politike demografske obnove koliko god bile dobre. Možda je to razlog što mi zapravo uopće niti nemamo takvih ozbiljnih i dobrih demografskih politika? To je pitanje za ispit svijesti svakog od nas. Ali onda i za promjenu koju zovemo obraćenje. Zamolimo Isusa da nam pomogne u tom procesu obraćenja, da i nama pristupi, uhvati nas za ruku, podigne i ozdravi. I oslobođeni od „ognjice“ osposobi za prijateljstvo s njim i služenje svojim bližnjima.