33. nedjelja kroz godinu (B) – Svjetski dan siromaha, 2024.

Isusov apokaliptički govor o kraju svijeta nije navještaj suda i kazne, prijetnja ili upozorenje, nego je navještaj nade. O nadi progovara i poruka pape Franje za 8. svjetski dan siromaha koji se obilježava u ovoj pretposljednjoj nedjelji crkvene godine, a koju je posvetio temi molitve i naslovio „Molitva siromaha uzdiže se do Boga (usp. Sir 21, 5)“. Program obilježavanja Svjetskog dana u Riječkoj nadbiskupiji možete pogledati ovdje: https://www.ri-nadbiskupija.hr/2024/program-obiljezavanja-svjetskog-dana-siromaha/  a papinu poruku možete pročitati ovdje: https://www.ri-nadbiskupija.hr/2024/poruka-pape-franje-za-8-svjetski-dan-siromaha-17-studenoga/

Kad je riječ o evanđelju i Isusovom govoru riječ je o poruci nade kršćanima Markovog vremena koji su se suočavali s progonima zbog kojih su mnogi od njih bili ubijani, ali i s unutarcrkvenom neslogom i izdajom koje su čitavu Isusovu stvar polako dovodile u pitanje. Marko kršćanima koji su progonstvima bili ožalošćeni i prestrašeni, a podjelama sablažnjeni, želi dati nadu, prisjećajući se Isusovih poruka o tome da će se to dogoditi, ali i njegovog obećanja da to nije kraj, da će doći trenutak kad će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I da će on kad dođe razaslati anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. Ovo skupljanje Božjih izabranika nije nekakvo podmirivanje računa, nego je Isusovo spasenje.

Poruka nade koju je evanđelist prenio svojim suvremenicima je također poruka nade kršćanima svih vremena, koji se u većoj ili manjoj mjeri suočavaju s istim kušnjama s kojima su se i oni suočavali. Tako je i danas. I danas, s jedne strane, imamo one koji trpe, a i umiru, zbog svoje vjere u Isusa Krista i njegove poruke spasenja. Njima možemo pridružiti i sve druge koji pate kao žrtve zla, nepravde, ratova, mržnje… ili zbog svoga zalaganja za dobro, za pravdu, za mir, za ljubav…  Sve to potrebno je utjehe koju može donijeti samo Sin Čovječji. On ne dolazi na oblacima s velikom moći i slavom da bi nas kaznio. On dolazi da bi nas spasio. I da bi razaslao svoje anđele. I sabrao svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.

Ovu nadu koju nam nudi Isus trebamo sami živjeti. I tu nadu mi u njegovo ime trebamo nuditi drugima. Ta nada, piše papa Franjo u spomenutoj poruci za Dan siromaha, „uključuje i sigurnost da naša molitva uzlazi sve do Božjeg lica; ali ne bilo koja molitva, već molitva siromaha!“ Ova misao o nadi koja osnažuje našu molitvu, ali i koja se nadahnjuje na molitvi, nadovezuje se na geslo Svete  godine „Hodočasnici nade“. Hodočasnici nade smo mi, svi mi zajedno. I kao takvima nije nam dozvoljeno očajavati nad sobom i svojim svijetom nego se zalagati za njega, zalažući se za prava svakoga čovjeka, osobito siromašnih. Ne smijemo se predati beznađu, kakva god da je situacija koju živimo. Hodočasnici nade ne čekaju kad će Sin Čovječji ponovo doći nego mu, s nadom, idu ususret. Snagu za to crpe u vjeri hranjenom molitvom. Ta nam vjera osnažena i hranjena u molitvi pomaže spoznati da Sin Čovječji nije netko tko će tek doći, nego da je on i netko tko je došao. Sin Čovječji je Isus. On je model novog čovjeka. Stari čovjek s njegovom logikom prolazi. U Isusu, našem uskrsnulom Gospodinu, dogodilo se novo stvaranje. U njemu je srušen stari svijet i nastao novi. Mi smo, ili bismo trebali biti, glasnici i graditelji tog novog svijeta Sin Čovječji je nakon svoga uskrsnuća razaslao svoje anđele, one koji su prihvatili njegovo evanđelje i povjerovali mu, kako bi sabrao svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. Mi kršćani smo ti anđeli, ili bismo to trebali biti jer često nismo. Biti kršćanin, čuli smo nedavno, znači biti misionar. I svaki kršćanin je kao misionar poslan u Crkvi i s Crkvom biti anđeo ljudima svog vremena i do kraja zemlje, svagdje gdje mi kršćani živimo i s kim god da se susrećemo. To pred nas stavlja zahtjev da svojom molitvom, ponizno kao siromasi jer Bog uslišava samo takvu molitvu, a onda i svojim djelima, budemo anđeli svoje braće i sestara, onih blizu nas i svih diljem svijeta. O ovoj povezanosti molitve i djelovanja u korist drugima koje se nadahnjuje na molitvi progovara i papa Franjo u spomenutoj poruci za Dan siromaha: „Molitva (…) nalazi potvrdu svoje vjerodostojnosti u ljubavi, koja postaje susret i blizina. Ako se molitva ne pretoči u konkretno djelovanje, ona je uzaludna; jer ‘vjera bez djela je mrtva’ /Jak 2, 26). No, ljubavi bez molitve prijeti opasnost da se pretvori u puku filantropiju koja brzo usahne. ‘ Bez molitve, koju se svakodnevno živi s vjernošću, naše djelovanje postaje isprazno, gubi duboki smisao, svodi se na puku aktivizam koji nas, na kraju, ostavlja nezadovoljnima’ (…). Moramo umaći toj napasti i uvijek biti budni sa snagom i postojanošću koja dolazi od Duha Svetoga, koji je darivatelj života.“

Ako se stvar ovako gleda onda, čini mi se, postaje suvišno kad će se to dogoditi jer u tom slučaju se to počelo događati već sada u molitvi, ali i djelima ljubavi koja činimo nadahnuti molitvom. Možda sve to još nije u punini, ali jest u znaku, onom poput smokve, koja svojim lišćem, posljednja između svih stabala, pokazuje da je zima došla svome kraju, da je stiglo prolijeće, da je ljeto blizu.

Želio bih završiti ovo razmišljanje jednim važnim i praktičnim poticajem pape Franje iz spomenute poruke za ovogodišnji Dan siromaha:

„Dok se približavamo Svetoj godini, potičem sve da postanu hodočasnici nade, postavljajući opipljive znakove za bolju budućnost. Ne zaboravimo čuvati ‘male znakove ljubavi’ (…): zastati, približiti se, pružiti mali znak pažnje, osmijeh, dodir, riječ utjehe… Te se geste ne mogu improvizirati. One, radije, zahtijevaju svakodnevnu vjernost, često skrivenu i tihu, ali osnaženu molitvom. U ovom vremenu, kad pjesma nade kao da ustupa mjesto buci oružja, vapaju tolikih nevinih ranjenih i šutnji bezbrojnih žrtava rata, uputimo Bogu svoju molitvu za mir. Siromašni smo mirom pa pružimo stoga ruke da ga primimo kao dragocjeni dar i istodobno ga predano nastojmo ponovno izgraditi u svakodnevnom životu.“