32. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Svojim utjelovljenjem u siromašnoj obitelji i siromašnim životom, ali i onim što je govorio i činio, čitavom svojom sudbinom, Isus je napravio temeljno opredjeljenje za siromašne. To njegovo opredjeljenje za siromašne ne znači odbacivanje bogataša, a niti prihvaćanje i veličanje stvarnog materijalnog siromaštva i bijede, koji su bili i ostaju sramota na licu čovječanstva. Njegovo opredjeljenje za siromašne je opredjeljenje za siromaštvom duhom: “Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt  5, 3).

U duhu ovog Isusovog temeljnog opredjeljenja možemo razumjeti udovicu iz današnjeg evanđelja, kao i onu udovicu iz prvog čitanja koja je hranila Iliju. One nisu blažene zato što su stvarno materijalno siromašne. One su blažene jer su slobodne od navezanosti na ono malo što su imale. I u toj svojoj slobodi mogle su u hramsku riznicu ubaciti sav svoj žitak, odnosno podijeliti onu posljednju pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. Isto tako, pismoznanci i bogataši iz evanđelja nisu loš primjer zato što su bili stvarno materijalno bogati. Oni su loš primjer jer su bili navezani na ono imati: kićene haljine, pozdrave i prva mjesta. I još više su loš primjer jer su zbog toga ugnjetavali i iscrpljivali siromahe, poput udovice iz današnjeg evanđelja. U njegovom opredjeljenju za siromahe Isusu zapravo nije važno je li netko siromah ili bogataš, nego koje je njegovo temeljno opredjeljenje. Važno mu je da i jednima i drugima temeljno opredjeljenje ne bude imati, nego biti.

Žena udovica se opredijelila. Ona je iskrena u svom opredijeljenu. Zato daje sve. I zato je Isus pokazuje svojim učenicima. I pismoznanci i bogataši su se opredijelili. Ali oni nisu iskreni u svom opredijeljenu. Zato daju nešto. I zato ih Isus prokazuje svojim učenicima. I svoje učenike uči da ih se čuvaju kako i oni ne bi postali takvi. Nažalost nismo ih se čuvali. Zato današnjim evanđeljem Isus ne prokazuje samo pismoznance svoga vremena nego i svih vremena. On prokazuje i pismoznance u Crkvi. Jer ni Crkva od toga nije imuna. I u Crkvi ima kićenih haljina, pozdrava i prvih mjesta, na račun onih kojima se poslužimo ili ih isključimo. “Također u Crkvi postoje oni koji se, umjesto da služe, da misle na druge, da postavljaju temelje, služe Crkvom: karijeristi, navezani na novac. Koliko smo vidjeli takvih svećenika, biskupa“ (Papa Franjo, Jutarnja meditacija u Domu sv. Marte, 6. 11. 2015.). No dodao bih da ovo nije samo problem nas svećenika i biskupa nego i općenito vjernika. Isu nas sve upozorava na pismoznance, ali i poziva da pogledamo onu ženu udovicu i njezin primjer. A njezin primjer nam Isus želi pokazati zbog dva razloga.

Prvi razlog zbog kojega nam Isus pokazuje njezin primjer je to što je to konkretan onoga čega se trebamo čuvati kod pismoznanaca. Isus u ovoj ženi udovici ne prepoznaje samo velikodušnu ženu, nego i ženu žrtvu religioznog sustava koji je iskorištava iscrpljujući je do krajnjih granica. On ne želi da u zajednici njegovih učenika, u Crkvi, itko bude žrtva takvog iskorištavanja i da se ljude koji su u potrebi i u Crkvi zavodi slatkim riječima o nebeskoj nagradi, uzimajući im – zbog svojih haljina, pozdrava i prvih mjesta i svega onoga što ti pojmovi predstavljaju – i ono malo što imaju. Ako u Crkvi ima nekoga tko to obećava tražeći zauzvrat novac i darove, takav nema nikakve veze s Isusom. Ovo je osobito upozorenje nama koji imamo posebnu odgovornost u Crkvi. Isus nas poziva da se dobro čuvamo da nam siromasi ne bi postali sredstvo za postizanje nekih materijalnih ciljeva. I da dobro pazimo da od takvih zaštitimo vjernike koji su nam povjereni i Crkvu i njezino poslanje. Dobro siromašnih i elementarne potrebe ljudi s kojima dijelimo život, bez obzira pripadaju li ili ne našoj zajednici, važniji su od objekata koje trebamo obnavljati i graditi. I daleko vrjedniji od naših haljina, časti i titula, naših položaja i priznanja.

Drugi razlog zbog kojega nas je Isus pozvao da vidimo ovu siromašnu udovicu koja je dala sve, sav svoj žitak, je to što ona predstavlja njega samoga, ono što je on u poslušnosti Ocu učinio za nas, za sve ljude. Žena udovica koja je u riznicu ubacila sav svoj žitak je primjer Isusovog dati sav svoj žitak, koji će nakon tog događaja uslijediti njegovim predanjem, mukom i smrću na križu, ali i biti preobražen u uskrsnuću kao i onaj dar udovice iz prvog čitanja. Poput siromašne udovice iz današnjeg evanđeoskog ulomka Isus je “postao siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom“ (EG, 198), stavljajući Bogu Ocu na raspolaganje za nas sve što je imao. Pismoznanci, veliki svećenici i drugi bogataši njegovog vremena u tome su odigrali značajnu ulogu. Oni su ga predali zbog svojih haljina, pozdrava i prvih mjesta. Isus to zna. Vjerojatno je i udovica iz evanđelja to znala. Ali oni se svejedno odlučuju u hramsku riznicu ubaciti sav svoj žitak, dati cijeli život. Želimo li se čuvati pismoznanaca i biti i ostati Isusovi učenici, a ne postati pismoznanci, pozvani smo ih nasljedovati. Isusu nije dovoljno da mu njegovi učenici dadu nešto, od svog suviška. Njemu se mora dati sve, sav svoj život. To se ne događa uzimajući od drugih, siromašnih. To se događa dajući sebe drugima, siromašnima, onako kako se on darovao nama. Kad se to učini, kad smo njemu dali sve, s njim i u njemu se sve i dobiva.