31. NEDJELJA KROZ GODINU (B), 2024.

Ne može biti prave ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu. I nema niti može biti prave ljubavi prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu. Ovo ne znači da oni koji ne vjeruju ne mogu ljubiti bližnje, nego znači da onda kad ljube bližnje i dobro im čine, i oni ljube Boga i njemu dobro čine.

 

Služeći se najpoznatijom starozavjetnom ispovijesti vjere i dodajući joj zapovijed ljubavi prema bližnjemu, Isus nije samo odgovorio na pitanje koje mu je postavljeno, nego je napravio i važnu promjenu u razumijevanju starozavjetne ispovijesti vjere u Boga koji zaslužuje našu bezuvjetnu ljubav. Ljubavi prema Bogu koju ispovijedamo i koja zahtjeva našu bezuvjetnu ljubav, neodvojiva je od ljubavi prema bližnjemu. I obrnuto.

Ove dvije ljubavi, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, su za Isusa izraz jedne jedinstvene ljubavi do te mjere da će Isus, prema evanđelistu Ivanu, tu ljubav svesti na jednu jedinstvenu zapovijed, na zapovijed međusobne ljubavi (usp. Iv 15, 17). U ljubavi prema čovjeku se ostvaruje ljubav prema Bogu. I ljubiti Boga ne znači dati nešto Bogu – što bismo mi to Bogu uopće mogli dati? – nego znači s njim dijeliti njegov plan ljubavi prema čovjeku. Ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku su stvarnosti koje se međusobno nadopunjuju i uvjetuju. Ne može biti prave ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu. I nema niti može biti prave ljubavi prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu. Ovo ne znači da oni koji ne vjeruju ne mogu ljubiti bližnje, nego znači da onda kad ljube bližnje i dobro im čine, i oni ljube Boga i njemu dobro čine. Ova neraskidiva povezanost dviju ljubavi, one prema Bogu koja nas nadahnjuje i one prema bližnjemu u kojoj se to nadahnuće ostvaruje, nam pomaže izbjeći dvije realne opasnosti.

Prva je pomisliti da je dovoljno ljubiti Boga. Ova opasnost sa sobom nosi zanemarivanje bližnjih, pa čak i njihovo isključivanje. Spomenimo se da i u našoj kršćanskoj povijesti ima događaja, i to ne baš malo, kad smo mi kršćani u ime Boga i navodne ljubavi prema njemu, činili zlo drugim ljudi. Ni danas zbog porasta različitih vjerskih fundamentalizama nismo daleko od toga da netko tako protumači svoju vjeru. Nije to, da se razumijemo nešto što se događa samo nama. Ali nažalost događa se i nama. A ne bi smjelo ako ljubav prema Bogu znači ljubav prema drugima. U ovu kategoriju, na primjer, danas ulaze oni glasovi koji zbog navodne obrane kršćanstva i kršćanske Europe ili vlastite kršćanske nacije – kao da je to uopće moguće? – potiču netrpeljivost prema migrantima i stranim radnicima. Ali to se može dogoditi i na nižim razinama, u našoj svakodnevici. Pokušajmo, na primjer, zamisliti majku koja ljubi Boga tako i toliko da sve svoje vrijeme provodi u molitvi zanemarujući obitelj. Ili oca koji zbog molitve i svoje vjere zanemaruje posao, brigu od djeci i njihovom dobru i sl. Ili poslodavca koji iz ljubavi prema Bogu svu zaradu ulaže u religiozne projekte, ostavljajući svoje radnike bez plaće. Ili onoga koji, zakidajući radnike u pravim i varajući državu na porezu misli da svoju savjest i počinjena zlodjela može oprati donacijom za Crkvu i milostinjom. Ne bi li takva ljubav prema Bogu bila nakaradna ljubav?

Ništa manja nije važno uočiti i drugu opasnost, a ona je pomisao da je ljubav prema Bogu nešto apstraktno i nepotrebno i da je dovoljno ljubiti čovjeka, da je jedino čovjek važan. Kad se isključi ljubav prema Boga, onda se lako zaluta i u ljubavi prema bližnjemu u smislu da se počne nazivati ljubavlju ono što nije ili je ograničavati samo na neke, a ne smatrati da ljubav dugujemo svima bez obzira na sve naše razlike. Povijest nam svojim gorkim iskustvom pokazuje pogubnost ove opasnosti. I danas izazivaju podijele među nama odbacivanja Boga i ljubavi prema njemu u ime ljubavi prema vlastitoj rasi  i ono u ime vlastite klase. Ova dva primjera zorno pokazuju što ostaje od ljubavi prema čovjeku kad se ljubav prema njemu odvoji od ljubavi prema Bogu, odnosno kad se ljubav prema Bogu, i Bog kao takav, odbaci i isključi. Ta se stvore sebi neki drugi bogovi, a s njima i neki drugi kriteriji ljubavi. Opasnost je i danas vrlo realna. Postmoderni čovjek ima sve manje potrebu za Bogom i istovremeno je više nego li ikad prije osviješten da štiti prava svakoga čovjeka. Ali kad se izgubi Boga, onda se lako izgubi i cjelovit pogled na čovjeka. Uklanjanjem Boga, uklanja i Božju sliku u čovjeku, njegovu stvorenost, a onda otvara i prostor i da se dogodi degradacija čovjeka i njegovog dostojanstva. U zaštiti prava jednih, lako se dogodi da se zanemare i ukinu prava drugih. Do jučer su to bili drugi drugačije rase ili klase. Danas su to drugi koji još nisu nerođeni ili se nalaze u posljednjoj fazi života, a između njih se svakim danom pojavljuju nove kategorije isključenih, onih koji bez Boga ili Boga kojega se shvaća i ljubi na krvi način, nemaju prava i zato su isključeni, odbačeni. Odmak ljubavi prema bližnjemu od ljubavi prema Bogu, u našem vremenu stvara neke nove diktature, ništa manje opasne od onih povijesnih. Na njih su nas upozorili dvojica posljednjih papa. Prva je ona diktatura relativizma na koju je upozoravao papa Benedikt XVI., a druga ona ravnodušnosti na koju upozorava papa Franjo. Ostajući bez Boga i bez ljubavi prema njemu ostali smo bez njegovih načela i njegovog sustava vrijednosti. I stvorili smo neka svoja načela i neke svoje sustave vrijednosti zbog kojih su nam bližnji opet prestali biti bližnji, braća i sestre i postali nešto drugo. Nažalost, sve češće su nam i neprijatelji, a ako nam baš i nisu neprijatelji postali su nam nevažni do te mjere da smo postali ravnodušni na njihovu patnju.

Evanđelist kaže da je pismoznanac shvatio i prihvatio Isusovu poruku. Odobravajući Isusu sve što mu je odgovorio, priznao je da je ljubav prema Bogu i bližnjemu nešto važnije i „više … nego sve paljenice i žrtve“. I nije, reče Isus, bio „daleko od kraljevstva Božjega!“ Ali mi koji smo išli i idemo za Isusom se ne smijemo zadovoljiti tim da nismo daleko od Božjeg kraljevstva. Nama nije dovoljno biti blizu kraljevstva Božjega. Pozvani smo biti graditelji kraljevstva Božjega. A ono se ne gradi ljudskim sredstvima. Ne gradi se snagom moći. Ono se gradi snagom ljubavi i služenja. Zato kraljevstvo Božje nije nešto što će doći. Ono je nešto što već jest ili što već treba biti. A jest i bit će onda kad ljubimo Boga iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje. I kad, nadahnuti na ovoj ljubavi, ljubimo svoje bližnje kao same sebe. A bližnji su nam svi ljudi. Bližnji su nam osobito oni koji su potrebni da im se učinimo bližnjima. Kraljevstvo je Božje još više onda kad njim, svojim bližnjima, činimo ne samo ono što ne bismo željeli da oni nama učine, pa niti samo ono što bismo željeli da oni nama učine. Ono je osobito onda kad svojim bližnjima činimo ono i samo ono ili i sve ono što bi im na našem mjestu učinio Isus Krist.