30. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

U središtu evanđeoskog ulomka ove nedjelje je molitva za ozdravljanje jerihonskog slijepca Bartimeja. U ovoj godini molitvene priprave za proslavu naših jubileja, koje ćemo obilježiti pod geslom „Hodočasnici nade“, ta nam molitva daje priliku promišljati o molitvi prošnje.

U Bartimejevoj molitvi uočavamo dva osnovna elementa molitve prošnje. Prvi element molitve prošnje je svijest da nam nešto nedostaje i da smo, jer nam nešto nedostaje, potrebni pomoći. Bez svijesti da je slijep i da ne vidi, Bartimej se ne bi obratio Isusu za pomoć, ne bi molio. Onaj koji nije svjestan da mu nešto treba, nije sposoban moliti. Iz te svijesti, čini se, proizlazi i Bartimejeva ustrajnost u molitvi jer ga, kaže evanđelist, nisu mogli ušutkati. Drugi element kvalitetne molitve prošnje je vjera da onaj koga molimo može učiniti ono što molimo i nada da će on to uistinu učiniti. Bez vjere u Kristovu moć ozdravljenja i nade da će on to uistinu učiniti, Bartimej bi šutio ili bi tražio tek koji novčić ili koricu kruha, kao i od drugih prolaznika. Ali on ne moli novčić, ne traži kruh. On moli da progleda.

Ovo „da progleda“ je ono što nam svima treba. No, za razliku od Bartimeja, mi često nismo sposobni prepoznati vlastitu sljepoću. Mislimo da dobro vidimo, a ne vidimo. Primjećujemo i vidimo samo svoje uspjehe i pogreške drugih, dok svoje pogreške i uspjehe drugih ne vidimo. Nismo sposobni vidjeti sebe, ući u svoju nutrinu i tu otkriti svoj dio odgovornosti i utvrditi pravo stanje. Bavimo se tračem i prljavim rubljem drugih, što nas još više zasljepljuje, a za dobar vid je potrebno uočiti najprije vlastitu prljavštinu i očistiti je. Tek nakon što vidimo svoje loše strane i dobre strane drugih, imamo pravo vidjeti svoje dobre strane i loše strane drugih. Osim ovog problema naš su problem slaba vjera i nada, a upravo je to ono što nam današnja liturgijska čitanja žele probuditi Bartimejevim primjerom, ali porukama o budućoj radosti. Zbog nedostatka vjere i nade, onog zaustavljanja na ovom sada koje nije dobro, lako se prepustimo malodušnosti i beznađu, čak želimo ušutkati one koji nešto pokušavaju što onda pokazuje i nedostatak ljubavi, a nalazimo se u situacijama koje su često jednostavnije od one Bartimejeve.

„Kličite od radosti Jakovu, podvikujte kralju naroda … evo u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam.“ Ovaj redak je, u ovom ili onom obliku, završetak svake ispravne molitve prošnje, pa i svake druge molitve. To je treći bitan element molitve prošnje. Bez radosti, zapravo, molitva nije molitva. Svijest vlastite nedostojnosti i vjera prožeta nadom prisutne u svakoj molitvi nam jednostavno ne dozvoljavaju da ostanemo žalosni, da budemo malodušni ili da nam postane svejedno. Prava molitva uvijek izaziva radost. Ta radost je već sama svijest da Bog postoji i da smo potrebni njega i njegove intervencije u našem životu. To su vjera i nada da nas Bog ljubi i da on može i hoće promijeniti naš život. Radost je znak našeg povjerenja u Boga. I dokaz da smo uslišani, čak i onda kad se to ne čini tako onima koji ne vjeruju ili onima koji su izgubili nadu.

Kličimo od radosti! Obratimo se s vjerom i pouzdanjem svom Gospodinu Isusu Kristu koji je, kao veliki svećenik, za sve ljude postavljen u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve. Recimo mu, ako je potrebno i vičući, u svakom slučaju ne dajući se ušutkati: Gospodine koji vidiš naš jad, vidiš i našu potrebu tvoje pomoći! Vjerujemo ti, vjerujemo u tvoju dobrotu! Imaj smilovanja i ozdravi nas u našem beznađu! Ozdravi nas u našoj sljepoći za vlastite pogreške i dobro drugih! Vjerujemo ti Gospodine! Učini s nama što god ti se sviđa! Neka se u našem životu dogodi tvoja volja! Neka i s naših usana odjekne klicanje zbog tvojih veličanstvenih djela! Ovako moleći, a sve su to zapravo riječi Očenaša koji nas je Isus naučio i koji je sam živio, bit ćemo zasigurno uslišani. I moći ćemo, poput Bartimeja, kao hodočasnici nade radosno krenuti za Isusom.