27. nedjelja kroz godinu

Današnje evanđelje govori o nerastavljivosti braka, ali i o još jednoj temi koja je važna i današnjoj Crkvi, a to je tema jednakosti muškarca i žene. Mojsijev Zakon tu jednakost ipak nije priznavao. Naime, muškarac je mogao otpustiti ženu, ali žena nije mogla otpustiti muškarca. Isus kaže da se rastava braka u Mojsijevu zakonu odobravala zbog okorjelosti srca. Nastavljajući upravo tu temu u nastavku evanđeoskog ulomka Isus govori o jednakoj vrijednosti i dostojanstvu djeteta i odrasle osobe. Zato bismo mogli reći da Isus jednako kaže i da je okorjelost srca nejednakost muškarca i žene ili djece i odraslih osoba. Mi u Crkvi smo jasno razumjeli njegovu poruku o nerastavljivosti braka, ali čini se da nismo dovoljno dobro razumjeli i ovu drugu poruku o jednakosti muškaraca i žene i jednakom dostojanstvu svih osoba, bez obzira na naše službe i titule i naš spol. Imamo još puno pitanja koja se Crkvi nameću u svezi s ovim pitanjem jednakosti, a koja traže odgovor u duhu evanđelja. Problem što taj odgovor ne uspijevamo pronaći, također zbog okorjelosti srca. Nadamo se da će Biskupska sinoda omekšati tu okorjelost naših srca i, kako je svojevremeno to sugerirala njezina kontinentalna etapa, proširiti prostor našeg srca i za odgovore na pitanja naše temeljne jednakosti.

Današnja moderna društva s druge strane imaju sve manje problema s pitanjem jednakosti, osobito onom muškarca i žene, iako se ponegdje još uvijek mogu vidjeti ostaci staroga mentaliteta. Taj se mentalitet u našem hrvatskom društvu osobito porazno prepoznaje u broju femicida i općenito nasilja nad ženama po kojem smo nažalost iznad europskog prosjeka. Ali problem modernih društava, uključujući i ovo naše hrvatsko društvo, je sve veći broj rastava. Njima je i danas uzrok okorjelost srca. I ne mislim tu na rastavu kao posljedicu i zakonska rješenja koja su, baš zbog okorjelosti srca, nužna da bi se zaštitili oni koji trpe zbog okorjelosti srca, nego mislim na sve one okorjelosti koji su dovele do toga da se nije zapalila ili da se ohladila bračna ljubav koju je Bog blagoslovio, a nerijetko se pretvorila u mržnju.

Svaki rastavljeni brak ima neki svoj razlog zbog kojega je propao jer, kako kaže Tolstoj, „sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a nesretna obitelj nesretna je na svoj način“, ali u svim rastavljenim brakovima ima i jedan zajednički  uzrok, a on je okorjelosti srca. Ponavljam da taj uzrok nisu zakoni koji dozvoljavaju rastavu. Bit problema nije u zakonu.  Zakon može biti bolji ili gori. Uostalom, ni za neke druge teme koje nas kao kršćane zabrinjavaju kao pojave u modernim društvima, poput zakona o pobačaju gdje u modernim društvima imamo ponovo nejednakost u pravima koju se ne želi prepoznati, nisu krivi zakoni. Crkveni zakon ne dozvoljavaju rastavu, osim od stola i postelje u pojedinim slučajevima, osobito slučajevima nasilja, a katolici se svejedno rastavljaju. Uspjeh ili promašaj braka ne ovise o zakonu, nego o osobnom angažmanu muža i žene, o njihovom zalaganju i svakodnevnom rastu u ljubavi, odnosno o tome koliko smo kao muž i žena dozvolili i koliko dozvoljavamo da omekša naše srce i da postane srce u kojemu ima prostor koji ekskluzivno pripada mužu, odnosno ženi.

Okorjelost srca koja dovodi do rastave može biti očitovana na više načina. Jedan od njih je, na primjer, loša pripravljenost na brak. Nakon pobudnice „Amoris laetita“ bismo mogli dodati i loše praćenje bračnih drugova i procesa koji se događaju među njima. I to se događa zbog okorjelosti srca, kako samih bračnih drugova koji tome ne predaju pravo značenje, tako i nas pastoralnih radnika koji tome ne pridajemo dovoljnu pažnju. Sve drugo nam se čini važnijim.

Priprava na brak ne počinje pred vjenčanjem i u onih nekoliko večeri predbračnog tečaja. Ona bi trebala započeti puno prije, u obitelji. I trebala bi se nastaviti kršćanskim življenjem mladenaštva i djevojaštva. Samo takva priprava na kršćanski brak, a zatim kad se dogodi brak i svakodnevni rast u bračnoj ljubavi, mogu biti garancija stabilnosti i uspjeha braka. I rad na svom braku ne prestaje na dan vjenčanja nego tad istinski počinje.

Priprava na brak i rast u bračnoj ljubavi koji se nikad ne smije zaustaviti, u sebi sadrže tri važna elementa bez kojih nemamo brak koji traje nego okorjelost srca koja traje:

1. Dostatan ljudski temelj koji je neophodan da bi se mogao izgraditi stabilan brak. Nedostatak ovog ljudskog temelja danas je, usuđujem se to reći i na temelju presuda o nevaljanosti braka na kojima sam radio kao crkveni sudac, jedan od glavnih razloga raspada brakova. Bračni drugovi moraju biti zreli i izgrađeni ljudi, inače njihov brak jednostavno ne može uspjeti. Ljubiti se čini lako, ali ljubav nije samo seksualnost. Ispravno ljubiti je mnogo teže nego li se čini, jer ispravno ljubiti znači najprije dati i dijeliti. Primiti i uživati su tek u drugom planu. Zato su predbračni odnosi, ovo ističem i u osobnom savjetovanju u ispovijedi, grijeh i nešto loše u sebi, makar mislimo da se volimo. Želimo uzeti, a trebali bi se željeti darovati. Koliko li nesreće ima već u predbračnim razdobljima, zbog toga što neki žele samo uzimati, a ne žele se darivati! Evo okorjelosti srca! To se prenosi i na brak. Mnogi brakovi propadaju zbog toga što ih sklapaju oni koji nemaju dovoljno odgovornosti i smisla za žrtvu, a imaju previše smisla za egoizam.

2.  Trajni odgoj u ljubavi nešto je što nas sve obvezuje, a osobito zaručnike i bračne drugove. Ljubav je kao dijete. Želimo li da raste i razvija se, svaki je dan trebamo hraniti, oblačiti, slati u školu. Zaustaviti se u tom svakodnevnom odgoju ljubavi koje je još jedna okorjelost srca, znači upasti u jednoličnost, znači ohladiti se, znači biti nezainteresiran. Osnažena uspjesima i neuspjesima, radostima i žalostima, djecom koja se rađaju i rastu, ljubav bi s godinama trebala postajati veća, jača. Nažalost, mnogi ostanu na zaljubljenosti i nikad ne sazru u ljubavi. Posljedice toga nisu samo rastava nego i sve one teške situacije koje dovode do nje, ali i sva ona nesposobnost opraštanja koja u mnogim slučajevima ostaje nakon nje.

3. Govorimo i razmišljamo o kršćanskom braku, a posebnost kršćanskog braka bez koje je on nemoguć je  kršćanska duhovnost koja prosiječe iz autentične vjere i kršćanske molitve. Kršćanski brak je sakrament, znak nevidljive Božje milosti. Bračni drugovi kao služitelji tog sakramenta jedno drugome predaju dar sakramentalne milosti. Ta sakramentalna milost ne može postati učinkovita ako oni ne mole, pojedinačno i kao obitelj, ako svoju djecu kršćanski ne odgajaju, ako svojim primjerom i sakramentalnim životom, što uključuje i redovita nedjeljna misna slavlja, ne svjedoče svoju posebnost kršćanskih supružnika, kršćanskih očeva i majki. Nažalost danas je obiteljima teško naći vremena kako uopće biti zajedno. Još ga manje imaju vremena da bi mogli biti zajedno u molitvi. Evo još nešto što uzrokuje okorjelost srca jer molitva ga, osobito, zajednička, širi, mekša, stvara u njemu prostor za Boga i njegovu milost, a onda i za druge.

Svaka istinska ljubav potječe od Boga jer on je Ljubav. Njemu, jer je Ljubav, vodi i svaka druga istinska ljubav. Ako ne vodi k njemu, nije to prava ljubav. Baš zato kršćanska ljubav i ljudska ljubav nisu ljubavi koje se isključuju, nego se nadopunjuju. Jedna drugoj pomažu na putu prema savršenstvu, putu prema svetosti. Ako se bračni drugovi vole istinskom ljudskom ljubavlju i pri tom ostanu u odnosu s Bogom kroz vjeru, molitvu, kršćanski život, Bog će im pomoći u svakodnevnom rastu kroz ljubav prema savršenstvu. I tad će im biti jasno da su u svemu jednakopravni. I bit će im sasvim razumljivo zašto je Krist rekao, a i danas govori: Što … Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!