26. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

U svom nedavnom međureligijskom susretu s mladima u Singapuru  (13. 9. 2024.) papa Franjo je rekao da ga kod mladih ljudi najviše dojmi njihova sposobnost za međureligijski dijalog. A onda je i pojasnio zašto ga se to dojmi i zašto je to važno: „To je jako važno, jer ako se počnete svađati: „Moja religija je važnija od tvoje…“, „Moje je istinito, tvoje nije istinito…“; kamo to vodi? Kamo? Neka mi netko odgovori, kamo? [Netko odgovara: u destrukciju.] Tako je. Sve su religije jedan put dolaska do Boga. One su – da napravim usporedbu – kao različiti jezici, različita narječja, da bi se tamo dospjelo. Ali Bog je Bog za sviju. I zato što je Bog Bog za sviju, svi smo djeca Božja. „Ali moj je Bog važniji od tvoga!“ Je li to istinito? Postoji samo jedan Bog i mi, naše religije su jezici, putovi do Boga. Neki su siki, neki muslimani, neki hindusi, neki kršćani, putovi su različiti. Razumijete li? Za međureligijski dijalog među mladim ljudima je potrebna hrabrost. Mladost je životna dob hrabrosti, ali se s tom hrabrošću mogu činiti i stvari koji nisu korisne. Može se, pak, imati hrabrosti ići naprijed i s drugima stupiti u dijalog“ (https://polis.ba/papa-franjo-mladima-nije-dobro-ako…/).

Ova papina izjava, osobito to da „su sve religije jedan put dolaska do Boga“, izazvala je dosta negativnih reakcija među nekim katolicima koji u tome prepoznali izjednačavanje religija i dovođenje u pitanje Isusa Krista u kojega mi vjerujemo i ispovijedamo kao jedini put.  Ne radi se, međutim, o izjednačavanju religija, nego o prepoznavanju dobra koje postoji i u religiji drugoga. Upravo je to ono čemu nas, svaki na svoj način, žele poučiti Mojsije u Knjizi Brojeva  i Isus u današnjem evanđeoskom ulomku. Mojsije kori Jošuu jer želi ograničiti djelovanje proročanskog Duha Božjega na Mojsija, a ne dozvoljava i drugima da i u njima pregovora Duh Božji. Mojsije, međutim, kaže s molitvenim uzdahom: „Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok!“ Ovo je nešto što bismo svi mi trebali željeti za sav svijet. To će se i dogoditi onda kad se dogodi Kraljevstvo Božje. Do tada neka to bude i naša molitva. Slično čini i Isus koreći Ivana. Ivan želi da se moć izgoniti zloduha u Isusovo ime zabrani onome tko formalno ne pripada Isusovim učenicima. Isus se s tim ne slaže. Umjesto toga izriče zanimljivu tvrdnju o kojoj će još biti govora: „Nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.“

Zašto su Jošua i Ivan uznemireni pred drugima i žele druge ušutkati, žele im braniti govoriti i činiti dobro, a Mojsije i Isus nisu, nego su široki prema drugima? Zato što se onaj to je siguran u svoje, ne može uznemiriti zbog onog što ima i čini drugi. On se raduje dobru drugoga kao svom dobru. I može stupiti s njim u dijalog, poštujući ga i prepoznajući ono dobro koje se u njemu nalazi. Zato Mojsije nema problema zbog dvojice koja prorokuju. A Jošua ima jer ne može razumjeti i prihvatiti da Duh Božji može progovoriti i u drugima i po drugima. Odnosno, kad je riječ o drugim religijama, da i one „odražavaju zraku istine koja prosvjetljuje sve ljude“, ne umanjujući naš navještaj „Krista ‘koji je put istina i život’ (Iv 14,6), u kojemu ljudi nalaze puninu religioznog života i kojemu je Bog sve sa sobom pomirio“, kako kaže Deklaracija „Nostra Aetate“ br. 2 Drugog vatikanskog sabora. I zato Isus nema problem s drugima. Ali ima Ivan. Nije nevažno spomenuti da se prije ovog razgovora i onog o čemu smo slušali prošle nedjelje – prošle smo nedjelje čuli Isusa koji je po drugi put navijestio muku, smrt i uskrsnuće, a učenike kako raspravljaju o prvim mjestima –– dogodio neuspjeh učenika upravo suočavanju sa zloduhom. Neki čovjek je Isusovim učenicima doveo sina opsjednutog nijemim duhom, misleći da će mu oni moći pomoći, ali nisu. Morao je intervenirati Isus. Evo zašto je Ivana dodatno razljutio uspjeh ovog nekoga čovjeka koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe. Oni, Isusovi učenici, su dobili moć izgoniti zloduhe, a ne uspijevaju u tome. A ovaj netko nije dobio tu moć, a u tome uspijeva. Ivan ja zavidan, kao što je to na svoj način i Jošua. A zavist je jedan od glavnih grijeha koji, ako joj dozvolimo da nas zahvati, lako postane izvor za druge grijehe i vodi uništenju.

Isus je svjestan ove opasnosti. Zato u drugom dijelu današnjeg evanđeoskog ulomka svoje učenike upozorava na opasnost sablazni.  Dok je za druge vrlo otvoren, do te mjere da smatra da oni mogu u njegovo ime činiti velika djela, ali da ga oni ne mogu pogrditi – jer ako ga slučajno i pogrde, to ne čine u njegov ime – sa svojima je veoma strog jer njegovi u njegovo ime ne čine samo velike stvari i dobro nego također zlo. Naime, oni koji gledaju ono što mi kršćani činimo, bilo da činimo dobro bilo da činimo zlo, oni to što vide pripisuju Isusu. Ako je to što vide dobro, Bogu hvala. Ali ako je zlo, onda se to zlo pripisuje Isusu. I postaje sablazan za one malene koji vjeruju. Evo zašto je Isus s nama strog. I zašto nas tako oštrim riječima i prijetnjama upozorava na opasnost sablazni. I potrebu odsijecanja onoga što nas može odvesti u veliko zlo, tako veliko da bi bilo bolje da smo s milanskim kamenom bačeni u more nego da se to dogodilo.

Puno je toga s čim mi kršćani, osobito mi koji u Crkvi imamo odgovorne službe, možemo sablazniti druge i čega bismo se trebali riješiti ne želimo li propasti. Nešto od toga spominje Jakovljeva poslanica iz koje nam je ponuđeno drugo čitanje. Apostol Jakov nas upozorava na opasnost bogatstva koje će istrunuti, umjesto da smo ga darovali i učinili dobro drugima. To bogatstvo možemo shvatiti u materijalnom smislu, jer nažalost mnogi i danas skupljaju i obiluju, nepotrebno gomilaju, dok drugi nemaju ni ono osnovno. Ali bogatstvo može biti tumačeno i duhovno i odnositi se na vjeru u Isusa Krista koju mi kršćani ispovijedamo. Ako je naša vjera autentična, ne možemo je zadržati za sebe, nego je trebamo i riječima i životom usklađenim s tim riječima nuditi drugima. Ali ona nikad nije protiv drugih, nego je uvijek otvorena dijalogu s drugima. Onaj tko ima autentičnu vjeru u Isusa se ne boji drugih i njihove vjere, nego ih poštuje. I prepoznaje dobro koje i u njima postoji. I put koji i njih vodi Bogu, iako na drugačiji način nego nas vodi naš. Jer i onima koji toga nisu svjesni, Bog je u Isus Kristu darovao mogućnost spasenja. I njima je, da bi mogli činiti dobro, darovao nadahnuće Duha Svetoga koji se ne da zarobiti u naša očekivanja i naše želje. Ali da bismo to mogli prihvati i da bi nas to moglo osloboditi straha od drugih i ispuniti radošću zbog drugih, potrebno je bez odlaganja odrezati sve ono što nas u tome sprječava. Nisu to naše ruke, noge, oči… To je, u kontekstu prvog čitanja i prvog dijela evanđelja, osobito zavist koja nas onesposobljuje gledati druge i drugačije bez predrasuda i s ljubavlju. I priznati da i oni, iako formalno ne pripadaju Isusu Kristu, u njegovo ime mogu činiti i čine velike stvari.

(Foto: Vatican Media)