25. nedjelja kroz godinu

Isus po drugi put apostolima navješćuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. I oni ponovo na razumiju. Imaju svoju ideju toga što bi on trebao biti. I ne žele to mijenjati. Umjesto toga oni raspravljaju o tome tko je od njih važniji i prvi. Nemojmo ih osuditi jer u njihovoj raspravi lako možemo prepoznati sebe i svoju težnju. Željeti biti prvi nije nešto neobično. Ali postaje opasno kad duh služenja, zamijenimo težnjom da vladamo drugima. Takva zamjena, kako kaže sv. Jakov u svojoj poslanici, uvijek sa sobom nosi zavist, svadljivost, nered, ratove i borbe.

Da bi nas od toga sačuvao Isus uči da onaj tko želi biti prvi, treba biti od svih posljednji i svima poslužitelj! Nije dovoljno samo utažiti svoju težnju da vladamo. Potrebno ju je pretvoriti u želju da služimo. Pojam služenje ne isključuje „prva mjesta“, one koji će u pojedinoj zajednici preuzeti ulogu „najvećega“. On prvim mjestima samo mijenja značenje. Svako društvo, pa tako i Crkva, mora znati tko ima „prvo mjesto“. Bez toga ne bismo mogli funkcionirati. Ali imati u društvu i Crkvi „prvo mjesto“, biti „najveći“, nije i ne smije biti zato da bi se vladalo, nego da bi se služilo i služenjem preuzeli odgovornost za druge.

Isusova želja je jedno, a stvarnost je drugo. Mnogi su koji žele biti prvi ne zato da bi služili, nego da bi vladali i da bi se vladajući poslužili drugima. U ovomu se nalazi korijen mnogih društvenih nepravdi i zala. To su one grešne strukture koje proizvode svaki dan nove afere, uključujući uvijek širi krug korumpiranih ljudi koji ne dozvoljavaju da do izražaja dođu oni kojima je stalo do dobra naroda, Crkve, do služenja, a ne do vladanja.

Nije po sebi loše težiti za prvim mjestima i biti ambiciozan. Našem društvu i Crkvi nedostaje ambicioznih kršćana, onih koji bi zauzeli svoje mjesto služenja. I to je naš veliki problem. Imamo i među kršćanima, ali ne samo među njima, puno kritičara, onih kojima je ambicija biti i ostati „oporba“, kako u društvu, tako i u Crkvi. To su oni koji nisu nikad zadovoljni. A trebali bismo imati onih koji se ne zadovoljavaju tim da kritiziraju nego žele mijenjati ono što nije dobro. To mogu učiniti samo oni koji imaju ambiciju služiti i služeći se mijenjati zajednicu kojoj pripadaju. Kako takvih nemamo dovoljno, događa se upravo ono što se događa: ostavili smo previše prostora drugim ambicijama, ambicijama onih kojima nije do toga da služe, nego da se posluže, da vladaju. Nemojmo se žaliti da nije dobro, ako nismo spremni sami učiniti da bude bolje. A bit će bolje samo ako svatko od nas sebe i svoje darove staviti u službu Crkve, u službu društveno-političke zajednice, u službu drugih. Zato trebamo ambicioznih kršćana, ali ne ambicioznih da bi vladali, takvih ima i previše, nego da bi služili.

Svjesni smo da nije lako imati ambicioznost služenja i da se ona, ako u početku i postoji, vrlo lako pretvori u želju da vladamo. Mogli bismo navesti puno primjera onih kojima se to i posljednjih godina dogodilo. Na kraju su upali u zamku vladanja, iako možda početak i nije bio takav nego ih je nadahnjivao duh služenja. Teško je, doista, u ovom svijetu drugih i drugačijih ambicija ostati nevin poput djeteta, ako su danas u toj stvari i djeca nevina. I među njima ima sve više onih koje smo zatrovali svojim bolesnim ambicijama i oduzeli im nevinost djetinjstva i ljepotu života kao poziva na služenje. Ipak znademo da je to moguće. Onaj koji nam je preporučio takvu djetinju nevinost, bez koje će se samo povećavati kriza ne samo duhovnih nego i svih drugih zvanja, nije samo govorio nego je to i sam živio kao svoj životni poziv, do kraja, do smrti na križu, iz ljubavi. Oni koji ga žele slijediti, a to bismo trebali biti svi mi kršćani, mogu računati s njim i s njegovom pomoći. Slijediti Isusa znači ponajprije prihvatiti da on nije došao da bude služen nego da služi. A onda to i sami živjeti, pretvarajući svoj život u služenje. Oni koji uspiju mogu računati s većim osobnim zadovoljstvom jer je služenje najveća radost. Mogu također računati i s boljim funkcioniranjem svojih zajednica jer će one tad biti manje razdirane neslogom, a bolje povezane u ljubavi koja se uvijek najbolje pokazuje i dokazuje služenjem.