24. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Tko je Isus za nas, za mene? … I jesmo li možda i mi krivo razumjeli Isusa pretvorivši ga u Krista moći, položaja, privilegija boljeg života, a zaboravljajući da on nije takav Krist nego da je on Krist koji je umro i u nama, kršćanima, Crkvi, želi nastaviti umirati iz ljubavi za braću i sestre.

24. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Danas je Isus svojim apostolima u Cezareji Filipovoj postavio dva pitanja. Čuli smo njihove odgovore. Imali su više odgovora na prvo pitanje, ali samo jedan odgovor na drugo pitanje, onaj Petrov: „Ti si Krist!“ Što bismo mi danas odgovorili na ta ista pitanja?

I danas bismo mogli čuti više odgovora na prvo pitanje, ono što drugi kažu tko je Isus. To je razumljivo. Isusu je i danas aktualan. Zato i danas o njemu kruže različita mišljenja. Neka su pozitivna, druga negativna, a sve više je onih indiferentnih, onih koje nije briga tko je Isus.  Danas bismo čuli također više mišljenja Isusovih učenika i odgovora na ono pitanje tko je on za njih, tko je on za nas. To nas zbunjuje. Kako je to moguće? I osobito, kako je moguće da i među današnjim Isusovim učenicima ima ne samo pozitivnih mišljenja o Isusu, nego i onih koji su indiferentni, onih koje uopće ne zanima tko je Isus, pa čak da ima i onih negativnih mišljenja?

Odgovor na ovu našu zbunjenost nudi apostol Petar u nastavku dijaloga s Isusom. Nakon veličanstvene ispovijesti vjere, koja je ispovijest vjere svih nas koji vjerujemo u Isusa kao Krista i Gospodina,  Isus je Petru, a njim i ostaloj jedanaestorici, objasnio što to zapravo znači. Rekao im je da je on Krist koji „treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“. Njima to nije bilo ni shvatljivo, a ni prihvatljivo. Petar, kao i drugi s njim, nije ispovjedio takvoga Krista. On je, i drugi s njim, ispovjedio snažnog Krista, političkog Krista, Krista koji će poraziti sve neprijatelje, Krista pobjednika… I danas je tako. I zato je moguće biti indiferentan u odnosu na Isusa, kao što će to postati većina Isusovih učenika kad se počne događati ono o čemu je govorio Isus. Zato je moguće da ima i negativnih mišljenja, kao što će dogoditi i samim apostolima, osobito Judi i Petru.  Svi ispovijedamo istoga Krista, ali o tome tko je on za nas imamo različito shvaćanje. Zato su neki naši odgovori indiferentni. Kršćani smo, ali samo zato što su to većina drugih u sredini u kojoj živimo i mi, zapravo, o tome tko je za nas Isus nemamo neki svoj stav.  Svejedno nam je. Neka od naših mišljenja su, nažalost, i negativna jer se ono što govorimo o Isusu i osobito ono što mu činimo ili ne činimo u svojim bližnjima, u bitnome razlikuje od onog što je Isus doista kao Krist i Gospodin. Nije nam, kako kaže Isus Petru, a s njim i nama, „na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“.

Tko je Isus za nas, za mene? Važno je to pitanje na kojemu se stoga danas trebamo zaustaviti. Nemojmo žuriti s odgovorom. Nemojmo se niti služiti uobičajenim formulama, onima koje ispovijedamo na misi kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje ili onima koje nazivamo Apostolskim vjerovanjem, a koje smo trebali naučiti na vjeronauku. Lako je u crkvi gdje svi to govore reći ono što ispovijedamo u Vjerovanju: “Vjerujem … u Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega … koji je … sišao s nebesa i utjelovio se …“ Ali što s tim i što zatim u konkretnom životu, u susretu sa svojim vlastitim životnim pozivom i susretu s drugima u društvu i u Crkvi? Što činimo s tim kad smo izvan crkve, u svojoj obitelji, u susretu sa svojim susjedima, s drugim ljudima, među poznanicima i prijateljima, na radnom mjestu, školi, ali i u susretu s nerođenim djetetom i umirućim starcem, siromahom i obespravljenim, s progonjenima i izbjeglima? I jesmo li možda i mi krivo razumjeli Isusa pretvorivši ga u Krista moći, položaja, privilegija boljeg života, a zaboravljajući da on nije takav Krist nego da je on Krist koji je umro i u nama, kršćanima, Crkvi, želi nastaviti umirati iz ljubavi za braću i sestre.

Sve što god kažemo o tome tko je Isus nama, trebali bismo posvjedočiti svojim životom drugima. Kako to možemo učiniti? Tako što ćemo ne samo ispovijedati s Petrom da je Isus Kristi nego se i odazvati pozivu njegovom da se odrečemo sebe, uzmemo svoj križ i idemo za njim, odnosno što ćemo prihvatiti i živjeti njegovo evanđelje. Sv. Jakov u drugom današnjem čitanju to evanđelje konkretizira u poziv da svoju vjeru potvrdimo svojim djelima: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tko rekne: ‘Hajdete u miru, grijete se i sitite’, a ne dade im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru’.“