23. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Ozdravljenje „gluhog mucavca“ o kojemu je progovorio današnji evanđeoski ulomak predstavlja Isusa kao obećanog Mesiju, a njegovo vrijeme kao mesijansko vrijeme kojemu je, kako nam to poručuje prvo čitanje, jedna od značajki i to da će se „uši gluhih otvoriti“ i „njemakov jezik klicati“. U ovom se značenju gluhoća odnosi na slušanje Isusa, a mucavost na sposobnost prenošenja toga što smo čuli drugima. Isus „gluhog mucavca“ iz dekapolskih krajeva – dakle poganina – ozdravlja i za jedno i za drugo. Čini to aramejskom riječju „Effata!“, koja znači „Otvori se!“ Tu riječ Isus nije uputio ušima i jeziku „gluhog mucavca“, nego njegovom srcu.
Budući da se ovo ozdravljanje ponavlja u svakom krštenju, koje je u svoj obred u spomen na ovaj događaj uključilo i obred Effata, lako nam je u ovom događaju prepoznati i same sebe. U našem krštenju Isus je i našem srcu progovorio svoj „Effata!“ – „Otvori se!“ I mi smo tad ozdravljeni od gluhoće za Božju riječ i od mucavosti za njezino prenošenje drugima. Drugo je pitanje koliko je to još u našem svakodnevnom životu primjetno. To ne ovisi o tom početnom činu, odnosno krštenju. To ovisi o tome koliko smo u međuvremenu dozvolili svjetskoj buci i njezinim ponudama da nas ponovo zagluši i onesposobi za evanđeoski navještaj. Nije slučajno da nam, želimo li duhovno napredovati, mnogi duhovnici preporučuju da u svom životu pronađemo vremena i za tišinu. I da su najčešće kvalitetne duhovne vježbe upravo one koje smo učinili u tišini.
Ima, međutim, i još jedan oblik gluhoće, a onda s njom povezano i mutavosti, o kojoj bih, potaknut i ulomkom iz Poslanice sv. Jakova koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, želio progovoriti. Tu bih gluhoću, a onda i s njom povezanu mutavost, nazvao selektivnom gluhoćom i selektivnom mutavošću. Riječ je o sposobnosti da se čuje ono što se želi, a ne čuje ono što se ne želi. Posljedica toga je da se nešto čini, a da se drugo ne čini, odnosno, kako kaže sv. Jakov, da „vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga (miješamo) s pristranošću“, odnoseći se na jedan način prema onima „sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći“ koji su bogati i moćni, a na drugi način prema onima koji su siromašni i bez ikakve moći. Nije to selektivno slušanje, a onda i selektivno djelovanje, uvijek po sebi loše. Biblija nam govori da i Bog na neki način selektivno čuje, a onda i djeluje. Tako u Svetom pismu, koliko je meni poznato, nije napisano da Bog čuje pohvale koje mu upućujemo. A mi baš to čujemo jer nam je drago kad nas ljudi hvale. Ali je zato na puno mjesta napisano da Bog sluša vapaje siromašnih i progonjenih, onih koji su u nevolji, koji traže njegovu pomoć i oproštenje. A mi baš to ne čujemo i ne želimo čuti. Zato bismo danas, potaknuti Božjom riječju, ponovo trebali pristupiti Gospodinu – ovaj put nas neće k njemu donijeti drugi kao što se to dogodilo na krštenju – kako bismo ga zamoli da i na nas položi ruke i da nas ozdravi od naše selektivne gluhoće i naše selektivne mucavosti, da progovori našem srcu svoj „Effata!“ – „Otvori se!“, kako bismo čuli ono što on čuje, a onda u skladu s tim i djelovali ne trudeći se oko onih kojima je život ispunjen hvalom, nego oko onih čiji je život ispunjen vapajima.

(Slika: Bernadette Lopez)