22. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Isusovu oštru kritiku farizeja jer su licemjeri ne smijemo shvatiti kao osudu – Isus nikoga nije želio osuditi – nego kao poziv na obraćenje. Isus se obraća farizejima, ali i svima nama, jer svi  mi smo skloni jednom dioptrijom gledati sebe i svoje, a drugom  one koji ne spadaju u tu kategoriju nas i naših. Kritikom farizejskog licemjerja Isus nas sve poziva da ne budemo licemjeri, odnosno da ne budemo oni koji javno žive jedno, a privatno drugo. Osobito nas upozorava da ne smijemo prezirati i podcjenjivati druge zato što su grešnici i krše Zakon, ne pokušavajući situaciju sagledati iz njihove perspektive, a privatno biti isti ili čak gori od njih, možda i bez onih razloga koji su njih primorali da nešto čine ili ne čine.

Prilika za licemjerje je mnogo. Licemjeri smo svaki put kad nam je važnija vanjština i omot nego nutrina i sadržaj. I kad nam je važnije kako izgledamo, nego li kakvi smo. I kad nam je važnija čistoća tijela, nego čistoća duše, iako se, kaže Isus u današnjem evanđelju, u nečistoći duše, odnosno našoj nutrini, nalazi izvor svih zala.

U posljednje vrijeme se ponovo dosta govori o đavlu, kao iskonskom čovjekovom neprijatelju i uzroku svih zala, ali Isus ne svaljuje na njega krivnju za ono što se događa u našem svijetu, nego na nas. Mi smo oni koji biraju hoće li izabrati dobro ili zlo. Kušnja može doći izvana, uostalom nema i ne može biti ljudskog života bez kušnje, ali se procesuiranje i odluka učiniti dobro ili zlo ne događa izvan nas nego u nama samima. Zato Isus kaže da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može onečistiti čovjeka, nego što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje. Iznutra, dodaje, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Ovo su istinske zagađenosti našeg svijeta koje započinju i moraju završiti u nama, a sve ostalo – kao što su nevolje rata i različiti drugi oblici nasilja, nevolja socijalne nepravde, siromaštva, ropstva i gladi, ekološkog zagađenja i klimatskih promjena, a na osobnoj razini nevolja sumnje, iskušenja, nevjere, razočarenja i izdaje itd. – samo su posljedice naše unutarnje zagađenosti, odnosno našeg unutarnjeg pristanka na zlo umjesto na dobro. Primjećujemo posljedice,  a trebali bismo prepoznati uzroke. I pri tom ne možemo krenuti od drugih. Moramo krenuti od sebe. Svatko on nas treba ispitati svoje srce i ono što se u njemu nalazi i ono što iz njega izlazi. Nije pri tom najgore što nam se može dogoditi grijeh, svi griješimo. Najgore što nam se može dogoditi je licemjerje. Licemjerje nas ostavlja u uvjerenosti da smo mi dobri, a drugi zli. Licemjeru su uvijek drugi krivi, nikad on. Licemjerje nam zato ne dozvoljava da se suočimo s grijehom i njegovim uzrokom, koji je u nama, i da poradimo na svom obraćenju, odnosno da poradimo na pročišćenju svoga srca, usklađivanju njegove dioptrije s Isusovom dioptrijom i kad je riječ o nama i kad je riječ o drugima pokraj nas. Bez tog procesa, bez obraćenja se ne može vjerovati Isusu i biti i ostati s njim. Prije ili kasnije će i on imati sudbinu drugih, onih koje smo licemjerno osudili i odbacili.

Božji zakoni i uredbe, koji su trebali biti pomoć u usklađivanju nutrine i vanjštine i smjerokaz da bismo mogli izabrati dobro, a odbaciti zlo, farizejima Isusovog vremena su postali povod licemjerju. Dogodilo se to zato što su pomislili kako su im zakoni i uredbe dani da bi mogli mjeriti i procjenjivati druge, a zaboravili su da su im dani ponajprije da bi njima mogli mjeriti i procjenjivati i usmjeravati sami sebe.  I mi baštinimo te zakone i uredbe. I još više od njih mi imamo Isusa Krista i njegovo evanđelje. Ni nama zakoni i uredbe, kao i Isus Krist i njegovo evanđelje, nisu dani da bismo mjerili druge i spočitavali im njihove nedostatke. Dani su nam da bismo ih cjelovite – niti što dodajući, niti što oduzimajući – vršili i tako ponajprije sami živjeli. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost, kaže Mojsije narodu. Slično naglašava i sv. Jakov, podsjećajući nas da je svaki dobar dar, svaki savršen poklon, dar odozgor, Božji dar. Svako dobro, ponajprije je Božji dar. Nemamo  se što hvastati. Niti misliti da je naša zasluga to što imamo ono što drugi nemaju. Umjesto toga trebamo biti zahvalni. I trebamo to što imamo baštiniti u duhu evanđeoske slobode, a ne u duhu licemjerja. Samo tako ćemo izbjeći kušnji licemjerja i ispravno živjeti. A onda moći biti i putokaz drugima.

Isus Krist i njegovo evanđelje, kao i Božji zakoni i uredbe koji su u Isusu Kristu i njegovom evanđelju dobili svoje puno značenje, dar su kojemu, kaže nam sv. Jakov, trebamo odgovoriti uzdarjem: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Tko tako čini, on ne može biti farizej ili licemjer. On pripada narodu koji je sposoban odložiti svaku prljavštinu i preostalu zloću. I koji je zato sposoban, sa svom krotkošću i u ljubavi, navijestiti drugima Isusa Krista, Riječ koja ima moć spasiti duše naše i koja nam je darovana. Naša je kršćanska zadaća da Crkva bude i ostane takav Božji narod. To je i smisao trajne obnove na koju je Crkva kao Božji narod pozvana, ali i trajnog poziva na obraćenje koji je upućen svakom od nas pojedinačno. Zapravo su ove dvije teme, tema obnove Crkve i tema obraćenja nas kršćana, međusobno povezane i isprepletene, osobito kad je riječ o licemjerju, do te mjere da ovise jedna o drugoj. Obnove Crkve nema bez obraćenja, a obraćenje sa sobom uvijek nosi i zadaću obnove Crkve.