18. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Bog ne želi robove. Bog želi slobodne ljude. Slobodan čovjek ne mora svaki put ponovo čekati da mu gospodar, pa bio to i sam Bog, pokaže svoju moć i iskaže svoje smilovanje. Zato će starozavjetnom Božjem narodu – Izraelu Bog dati znak koji ga treba osloboditi od mentaliteta egipatskog ropstva i naučiti biti slobodnim. Taj znak je mana. Manu je potrebno skupljati i dijeliti, kao i one kruhove i ribe prošle nedjelje, vodeći računa o tome da svakome dotekne, ali i da nikome ne pretekne. Ona se ne može gomilati. Nju nije moguće ostavljati za sutra. Mana ne dozvoljava da jedni postanu bogataši, a drugi ostanu siromasi. Može se prikupiti samo onoliko koliko je svakome potrebno.

Mana koju je Bog dao Izraelu u pustinji da bi ga naučio slobodi, simbol je kruha koji Isus kao trajni znak želi ponuditi novozavjetnom Božjem narodu – Crkvi da i on može biti slobodan. To je „kruh s neba, kruh istinski“, kruh „Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“, o kojemu Isus govori u današnjem evanđelju. Taj kruh, koji Isus želi učiniti trajnim znakom za nas u svakoj euharistiji, produbljuje našu vjeru u Isusa i osposobljuje nas da vjerujemo u njega kao onoga kojega je Bog poslao i da se vjerujući u njega i zbog vjere u njega trudimo raditi djela Božja radeći „ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“. Isus želi da vjerujući u njega nasljedujemo njegov primjer, preuzimajući odgovornost i za sebe i za druge oko sebe, za svijet i vrijeme u kojemu živimo koje, usprkos svemu što se događa, nije naš neprijatelj nego naše poslanje. Zato se euharistija ne završava na kraju mise. Svaka euharistija svojim završetkom postaje poslanje, poziv da naš život i život naših zajednica postane euharistija.

Nije lako euharistiju prenijeti u život. U suočavanju s različitim životnim izazovima i iskušenjima za koja nema jednostavnih rješenja činim nam se da je nakon euharistije lakše živjeti drugu logiku od one euharistijske. To je bila napast i Izraela u pustiji. U suočavanju s grubom realnošću života čini se da je lakše biti Božji robovi i druge učiniti njegovim, ali i svojim robovima, čekajući da nam Bog dade ono što nam je potrebno za život i određujući drugima što moraju činiti žele li imati ono što im je potrebno za život. Ali Bog ne misli tako. On je to pokazao već Izraelcima kojima je darovao znak mane. Nas je tome dodatno poučio u Isusu Kristu u kojemu nam je omogućio biti novi ljudi, novi muškarci i nove žene, i u kojemu nam je darovao znak euharistije.  Ali da bismo bili novi ljudi nije nam dovoljan samo taj znak. Trebamo i sami postati euharistija za svoju braću i sestre. Sv. Pavao nas u današnjem ulomku iz Poslanice Efežanima upozorava da učeći od Krista, a svaka euharistija je ponajprije učenje od Krista i njegovog primjera, sami trebamo prestati biti pogani i postati novi ljudi. Novi ljudi su oni ljudi koji su svukli „prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast“ i obukli „novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“

Uzor tom novom čovjeku je Isus Krist. Trebamo se u njega „obući“. I u njemu i s njim biti novi ljudi, novi muškarci i žene! To je ono što Isus Krist želi za nas. On se nudi svima, ali i nikoga ne prisiljava. On ne želi da ga kao robovi tražimo, kao što je to učinilo mnoštvo koje je jelo ječmene kruhove i ribe, nego da ga kao slobodni ljudi nasljedujemo. Zato nas poziva da vjerujemo u njega, odnosno da mu vjerujemo. I da u različiti životnim situacijama imamo povjerenja u njegovu ljubav s kojom i nama danas ponavlja: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“