12. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

U slici lađe iz današnjeg evanđelja koja plovi na moru izazova i valova koji je udaraju možemo prepoznati Crkvu. To nisu uvijek isti valovi. Prenosim ovdje misli koje to potvrđuju izgovorene u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija umirovljenog svećenika Riječke nadbiskupije Pere Zebe, koji danas slavi Zlatnu misu: „Silne su promjene od vremena moga svećeništva, vremena mladih svećenika koji danas nastupaju ili moga nećaka Kristijana. Danas su vremena teža i izazovnija. U moje vrijeme mi smo imali živu Crkvu iza sebe, nepatvorenu i autentičnu, koja je propatila, ali je bila vjerodostojna jer su bili svjedoci onoga što se vjerovalo i činilo. Ova nova vremena, kako ih nazivamo vremena sekularizma, vremena globalizma, vremena hedonizma, traže bistre, lukave svećenike, svećenike koji će znati čitati između redaka i donositi tako teške i važne odluke, vođeni Duhom Svetim, a ne više ljudskom mudrošću. Mi smo prije mogli biti i običniji ljudi jer smo iza sebe imali ljude, a sada svećenici nemaju ljude potpuno iza sebe.”

Umirovljeni svećenik Pero Zeba je govorio o svećeničkom pozivu, ali ista slika lađe opisuje također opisuje i naš temeljni kršćanski poziv, ali u tom pozivu svaki drugi poziv unutar tog poziva, kao što je poziv na brak i obitelj ili poziv na redovništvo i svećeništvo. Svi ti pozivi danas se suočavaju s novim izazovima jer danas je poziv u krizi.

Današnji evanđeoski ulomak, kao i prvo čitanje iz Knjige o Jobu, nas uči da se ne smijemo zaustaviti na izazovima, kojih je uvijek bilo i bit će, nego da svoj pogled trebamo uvijek ponovo usmjeriti na Gospodina koji je s nama i za nas iako nam se ponekad čini da je odsutan, da spava, da ga nije briga.

Treba nam, međutim, više vjere. A suprotnost vjeri nije nevjera – gotovo svi u teškoj situaciji i pogiblju od ateista postaju vjernici – nego nepovjerenje i strah. Važno se ne bojati te s povjerenjem u Gospodina i njegovu prisutnost s nama, u molitvi nastaviti ploviti naprijed u lađi Crkve, onako kako nas Gospodin šalje. A on nas šalje na način na koji je poslao sv. Pavla koji o tome govori u ulomku iz Druge poslanice Korinćanima koji nam nudi današnja liturgija. I one prestrašene učenike na lađi prije njega. I mnoge nakon njega, uključujući i svakoga od nas.

Koji je to način na koji nas on šalje? To je način Kristove ljubavi koja nas obuzima. I razgoni strah i nepovjerenje. I oslobađa naš pogled da vidimo šire i bolje, da ne budemo prignuti nad sebe i svoj interes, kako bismo se osnaženi Duhom Svetim mogli biti prignuti nad druge i nastaviti Kristovo djelo spasenja, vodeći i današnjeg čovjeka, kroz oluje u željenu luku, luku spasenja.