11. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Evanđelje je optimistično. Ono je, kako nam to kaže i prijevod ove riječi, radosna vijest. Vjerujemo li evanđelju kao radosnoj vijesti i njegovom optimizmu, trebamo biti strpljivi. I trebamo biti ljudi nade. Današnje nas evanđelje na to poziva kroz dvije prispodobe.

Prva prispodoba o sjemenu bačenom u zemlju nas poziva na strpljenje. Ona je upućena svim kršćanima u našoj zadaći biti navjestitelji evanđelja, a po tom i sijači sjemena Božje riječi. U adresatima ove prispodobe prepoznajem osobito nas pastoralne djelatnike. Često nam smo razočarani s rezultatima svog pastoralnog djelovanja. A ne bismo trebali biti ako smo napravili ono što smo mogli, odnosno posijali dobro sjeme navješćujući autentično evanđelje Isusa Krista. U tom slučaju plodovi će sigurno doći, bez obzira što se to sada tako možda ne čini. I ne samo to. Bit će i višestruko umnoženi. Važno je poštivati proces rasta. On nije i ne može biti u vlasti onoga koji sije. Zato trebamo biti strpljivi. Pomisliti da se mi možemo umiješati i ubrzati ovaj proces, značilo bi sebi pokušati prisvojiti ovlasti koje ima samo Bog. I značilo bi onima kojima smo navijestili evanđelje oduzeti neophodnu slobodu koja, kad je u pitanju vjera, uvijek i svima treba biti zagarantirana. Ne poštujemo li tu slobodu, naša će se nastojanja usprkos najboljim namjerama, izazvati potpuno suprotni učinak. Zato je potrebno, nakon što smo učinili što smo mogli učiniti, jednostavno stati, „zaspati“, a onda mirno i strpljivo promatrati kako Bog i tlo na koje smo zasijali čine sve ostalo, rađajući višestrukim plodovima.

Druga prispodoba o gorušičinom zrnu poziva nas na nadu. Nada je to da u svakom zasijanom sjemenu Božjega kraljevstva, pa i onom najmanjem, nevidljivom oku, onom malenom poput zrna gorušice, postoji izniman potencijal. U stvarnosti sjeme kraljevstva Božjega na ovom svijetu uvijek ostaje malo i lišeno ovozemaljske slave i veličine, dok njegovi plodovi nadilaze svako očekivanje i opravdavaju našu nadu. U ovu prispodobu, obogaćujući je porukama, Isus je ugradio poruku o pticama nebeskih koje se gnijezde u granama stabla gorušice. Tim je preuzeo i aktualizirao poruku i proročanstvo proroka Ezekiela o uključenosti u Božje kraljevstvo svih ljudi i naroda. Isus govori iz perspektive svoje skore muke i smrti, nakon koje će poruka spasenja po apostolima biti ponuđena svima, dok prorok polazi od situacije vlastitoga naroda u babilonskom sužanjstvu. U našem slučaju na ovu sliku možemo gledati iz perspektive apostolskog poslanja navješćivati evanđelje do kraja zemlje, a koja i od Crkve našeg vremena zahtjeva da bude zajednica u kojoj će biti mjesta za sve.

Obje prispodobe, kao i druge kojima nam Isus približava kraljevstvo Božje, imaju još dvije važne poruke za nas, kršćane i Crkvu. Prva je poruka da Crkva, a i mi kršćani u njoj, nije kraljevstvo Božje. Zato to ne smijemo pokušati postati, namećući drugima svoje kršćanske vrijednosti i teokratsko društvo kao političko uređenje. To nas ne bi učinilo Božjim kraljevstvom nego bi udaljilo i nas od njega i njega od nas. Druga poruka je da je Crkva, a i mi u Crkvi, sjeme Božjeg kraljevstva. Jer smo sjeme Božjeg kraljevstva nikad ne smijemo odustati od svoje prisutnosti i zadaće da u sredini u kojoj živimo i ljudima koje susrećemo navješćujemo evanđelje i da ga svjedočimo tako što kršćanski živimo. To nas možda neće učiniti Božjim kraljevstvom, jer ono u ovozemaljskom poretku uvijek ostaje ne samo „već“ nego i „još ne“, ali će nas svakako njemu približiti. I kraljevstvo Božje će približiti nama i svima s kojima živimo i koje kao kršćani susrećemo.

Skip to content