10. nedjelja kroz godinu (B),2024.

Današnji evanđeoski ulomak dvaput spominje „njegove“, odnosno Isusovu rodbinu. Na početku kaže da su „njegovi“ došli po Isusa „da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!“, a zatim, pred sami kraj, kaže da su „njegovi“ ostali „vani, a k njemu pošalju da ga pozovu.“

Tko su to „njegovi“? Povijesno je to bila Isusova šira obitelj. Bili su zabrinuti za Isusa i njegovo dobro, ali i za sebe i ugled svoje obitelji. Za evanđelista Marka to je bio Izraelski narod, ali i svi članovi tog naroda koji u vrijeme pisanja njegovog evanđelja nisu bili spremni prihvatiti Isusovu novost, biti dio novog naroda, Crkve koji je otvoren svima, mnoštvu koje ga treba i traži. I jedni i drugi žele prisvojiti Isusa i natjerati ga da odustane od svoje evanđeoske novosti i prilagodi se njihovim očekivanjima. Isus ovo ne može prihvatiti. Ni Crkva Markovog vremena ovo ne može prihvatiti. Isus im poručuje, Crkva Markovog vremena im poručuje, da on nije onaj koji treba izići i prilagoditi se njima. Oni trebaju ući i na nov način postali Isusova majka u Crkvi i Isusova braća i sestre u kršćanskoj zajednici. Tko ovo ne prihvati, nije mu dovoljna krvna povezanost s Isusom. Ni drugi načini na koje misli da može dokazati da mu pripada. Tko ne prihvati Isusa u cjelini, s njegovom evanđeoskom novošću i poslanjem, isključuje iz Isusove obitelji, odnosno Božjeg naroda. I svojevoljno prestaje biti Isusova majka, brat i sestra.

„Njegovi“ smo danas mi, mi kršćani, mi Crkva. To smo po krštenju i svojem biti Crkva. Ima li u našem biti „njegovi“ također prostora za kritiku? Ima ako mu kao i članovi njegovo obitelji samo formalno pripadamo, a ne dijelimo njegove stavove i ne pripadamo mu životom. Ni u našem slučaju nije dovoljno svoju „rodbinsku“ povezanost s Isusom dokazati tek upisom u crkvene registre ili na nekim anketnim listićem koji propituje i našu religioznu pripadnost. Potrebno je svoje biti „njegovi“ pokazati i dokazati životom usklađenim s njegovim evanđeljem. A nismo usklađeni kad god odustanemo od rada na sebi kako bismo se prilagodili njemu i tražimo načine kako bismo „obuzdali“ njega i uskladiti ga sa svojim pravilima, sveli ga na svoja mjerila. To se i u našem slučaju događa kad smo zatvoreni u svoje tradicije, u ono da mora biti onako kako je uvijek bilo, iako to više nije moguće i zapravo je štetno, kad smo prignuti na ovozemaljske interese i ljudska pravila umjesto da smo na strani Božjeg interesa i vođeni jedinim pravilo koje doista vrijedi, a to je pravilo ljubavi, kad nam je važniji naš ugled od dobra drugoga, naše materijalno bogaćenje od potreba braće i sestara, osobito siromašnih i onih koji su obespravljeni, kad nam je novac postao cilj i prestao biti sredstvo… To se, međutim, događa i onda kad ostajemo vani, izvan Crkve, iako smo njezini članovi, solidarizirajući se s Isusovim protivnicima i kritizirajući ono što se događa u Crkvi, umjesto da „uđemo“ u Crkvu i da unutra, u Crkvi, pokušamo nešto promijeniti.

Isus i danas gleda na one koji su unutra, u Crkvi, i govori: „”Tko je majka moja i braća moja?” I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: “Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.”“ Jesmo li mi među njima, unutra, s Isusom? Ako nismo, on nas poziva da uđemo, ne samo formalno nego stvarno. Ako smo već unutra, ili mislimo da jesmo, onda postoji još jedna kriterij o kojemu trebamo voditi računa želimo li provjeriti dali stvarno jesmo. Taj kriterij je život u skladu s Božjom voljom. Želimo li Isusu doista biti i ostati braća i sestre, biti njegova majka, potrebno je vršiti Božju volju, odnosno činiti ono što je on činio i što nas poziva činiti, ono što molimo u svakom Očenašu kad Oca molimo da dođe njegovo kraljevstvo i bude njegova volja. Jer njegovo kraljevstvo zapravo dolazi kad se dogodi njegova volja da budemo Očevi sinovi i kćeri. I Isusova braća i sestre. I braća i sestre jedni drugima i svim ljudima.

„Oče naš … dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.“ Amen.