Pripadati Gospodinu – to znači biti svet

Na liturgijski spomendan svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 2. studenog, u riječkoj prvostolnici, katedrali sv. Vida slavljena je misa zadušnica za sve pokojne riječko-senjske nadbiskupe, koju je predvodio vikar za pastoral, Mario Gerić, u zajedništvu s Ivanom Devčićem, rektorom Pripravničkog sjemeništa ‘Sv. Ivan Pavao II.’
Na početku propovijedi, nadahnut evanđeoskim ulomkom, Gerić je opisao dinamiku posljednjega suda na kojem će Gospodin razlučiti one koji su u svome življenju izabrali potpuno pripadati Njemu, od onih koji to nisu izabrali.

„Kada Sin Čovječji dođe u svojoj slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje svoje slave i pred njim će se sabrati svi narodi, a on će učiniti jednu prosudbu. Ovaj izbor, prosudba koju Gospodin čini, jest na temelju našega života, životnoga iskustva i opredjeljenja. Jučer smo slavili one koji su u svome življenju na ovoj zemlji uspjeli u potpunosti se suobličiti zahtjevima Božjega kraljevstva te su postali dionici blaženoga, savršenoga zajedništva Božjega života u vječnosti. Njih nazivamo svetima, a oni su ti koji su uspjeli od Krista biti prepoznati kao njegovi.“, kazao je propovjednik i u nastavku pobliže objasnio pojam kršćanske svetosti te način na koji se ona ostvaruje.

„Danas kao Crkva molimo za našu pokojnu braću i sestre koji, kroz svoja zemaljska iskustva, možda još uvijek nisu uspjeli ostvari takvu razinu zajedništva i u potpunosti pripadati Gospodinu svim svojim bićem, življenjem, svim onim što jesmo. Pripadati Gospodinu – to znači biti svet. Da ono na što nas Gospodin poziva, naše kršćansko življenje pronalazi svoju konkretizaciju u svakodnevnom životu, a na osobit način kroz odnos s našim bližnjima. Kroz odnos s onima koji su između nas najmanji, najpotrebniji te ljubavi koju možemo crpsti iz zajedništva s Bogom, koji je sama Ljubav. Bog nas ne poziva da kao pojedinci razvijemo jedan savršeni sustav življenja gdje nećemo učiniti niti jednu jedinu pogrešku u našem životu, gdje ćemo sebe uzdignuti na neke moralne vrhunce i biti nepogrešivi, ali zato i nedodirljivi. Ne u smislu da smo zaštićeni, nego nedodirnuti patnjom, trpljenjem, potrebama drugoga. Slušatelji pitaju Krista: ‘A kada i kako si to mogao procijeniti jesmo li u ovom životu tvoji?’ Njegov odgovor je jednostavan: tada kada si imao priliku iskazati ljubav drugome; kada si imao priliku dati pomoć drugome; kada si mogao zaogrnuti onoga kojemu je hladno, nahraniti onoga koji je gladan; primiti onoga koji je šiban nekim povijesnim razlozima i potjeran od svoje kuće, kada dolazi kao stranac i ne osjeća nigdje ljubavi, prihvaćanja, ljudskosti.“, istaknuo je Gerić te potaknuo okupljene vjernike na prihvaćanje Božjeg poziva na svetost u svakodnevnom životu.

„Ako smo primili i svjedočimo ono što Bog pokazuje nama i imamo iskustvo da Bog nešto čini za nas, samo zato što nas ljubi, onda možemo na temelju toga iskustva i sami drugima dati od te Božje ljubavi koju smo primili. Upravo živjeti u zajedništvu Crkve znači razmjenu iskustva Božje ljubavi, iskustva zajedništva s Bogom. Savršenstvo na koje smo pozvani u okvirima ovozemaljske stvarnosti ne ovisi samo o nama samima. Da je tako bili bismo anđeli i činili u svakome trenutku Božju volju. Naša kršćanska svetost sastoji se u tome koliko želimo biti dionici onoga što Bog čini. Otvoriti se zajedništvu s njime i živjeti onako kako reče sv. Pavao: ‘ne živim više ja, jer ja to ne mogu. Živi Krist koji je u meni, koji to može.’ (usp. Gal 2,20).

Na kraju misnoga slavlja uslijedila je molitva nad grobnicom u kojoj počivaju zemni ostaci trojice blagopokojnih riječko-senjskih nadbiskupa: Viktora Burića, Josipa Pavlišića i Antona Tamaruta te prvog riječkog biskupa, Izidora Saina.