Preobraženje Gospodinovo

„Obnoviti osobni susret s Isusom Kristom“ (EG, 3). To je ono najvažnije što nam se može i treba dogoditi u blagdanu Preobraženja Gospodinova. Susretnimo Isusa, preobraženog. I vidimo i njega i sebe s njim i za njim iz nebeske perspektive.

Gospodnji blagdani su liturgijski na višoj ljestvici nego li nedjelje kroz godinu. Zato danas slavimo blagdan Preobraženja Gospodinova. Taj nas blagdan poziva da se i mi, mi kršćani i Crkva našeg vremena, pridružimo trojici Isusovih izabranih učenika i zavirimo s onu stranu ovozemaljske stvarnosti, kako bismo nakon toga mogli zauzetije živjeti tu istu ovozemaljsku stvarnost i svoje susrete sa drugima.

Preobraženje nije započelo na gori preobraženja, a ono nije niti Isusova konačna preobrazba. Ono je započelo onda kad započela povijest koju zovemo povijest spasenja, a bit će ostvareno kad se dogodi vrhunac te povijesti, a vrhunac mu je Isusova smrt na križu i njegovo uskrsnuće. Bog je na početku povijesti spasenja palom čovječanstvu obećao novi plan i novo stvaranje. Ono će se dogoditi u Isusovom uskrsnuću, koje je početak preobrazbe i za sve nas. O tome Isus razgovara s Mojsijom i Ilijom koji su predstavnici starozavjetnih ponuda spasenja.

Od tog događaja kojim je čovječanstvo ubralo plod sa stabla života – Isus je plod, a stablo života križ na koji je raspet – svako vrijeme će postati vrijeme milosti, kairos, trenutak u kojemu Bogu na njegovu ponudu ljubavi možemo odgovoriti ljubavlju, a onda i sami krenuti putem preobrazbe. Ta preobrazba, koja će prema Danijelovom proročanstvu iz prvog današnjeg čitanja, biti dovršena onda kad ponovno dođe Sin čovječji da mu bude „predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici“, uvijek kreće od sebe, ali se tu ne zaustavlja nego se pretvara u poslanje da i mi postanemo apostoli preobrazbe svijeta u kojemu živimo.

To je poslanje truditi se da bi naš svijet mogao postati onakav kakvoga je Bog zamislio i Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem obnovio. Hoćemo li ili nećemo iskoristiti tu mogućnost, taj trajni kairos, ne ovisi više o Bogu, nego o nama. Bog je u Isusu učinio svoje. Ne želimo li da naši dani proteku „mračni u tihu lijuć se r’jeku Vječnosti“, kako napisa svećenik i pjesnik Izidor Poljak, moramo poraditi na preobrazbi sebe i drugih oko sebe, težeći onome što spomenuti pjesnik u istoj pjesmi izražava kao svoju osobnu zadaću. A on to ovako izražava: „Putove moje pjesan nek prati Orla što s plamenim suncem se brati, kuda koracam, hoću da bacam Snopove zlatne svjetlost.“

O tom kako se može dogoditi da moje i tvoje, da naše putove, prati pjesan Orla što sa suncem se brati i da oko sebe sam preobraženi bacamo snopove zlatne svjetlosti, da nam lice sja „kao sunce“ i naše haljine budu „bijele kao svjetlost“, progovara papa Franjo u svojoj programskoj apostolskoj pobudnici o naviještanju evanđelja Evangelii Gaudium u kojoj nam, između ostalog, posvješćuje zadaću ponovnog otkivanja radosti evanđelja. Susresti Isusa Krista preobraženog na gori, znači i za nas, kao i za prve Isusove učenike, iznova otkriti radost evanđelje i u onim situacijama u kojima nam se ne čini prisutan, poput situacije križa. To nije poziv samo nekih od nas, nego je to poziv svih. On se ipak osobito odnosi na one koji su postali umorni i tužni, koje je uhvatio strah ili su zalutali. Poziv je to „još danas obnoviti osobni susret s Isusom Kristom…“ (EG, 3).

„Obnoviti osobni susret s Isusom Kristom“ (EG, 3). To je ono najvažnije što nam se može i treba dogoditi u blagdanu Preobraženja Gospodinova. Susretnimo Isusa, preobraženog. I vidimo i njega i sebe s njim i za njim iz nebeske perspektive. To je onaj orlovski let koji nas brati sa Suncem – Isusom. I pretvara u one koji i sami postaju preobraženi. To je ono što ima prednost pred onim sporednim s kojim se i mi u svojoj svakodnevici često opterećujemo, slični učenicima koji su se nakon navještaja muke, smrti i uskrsnuća svađali oko prvih mjesta i Petru na gori preobraženja koji bi gradio sjenice. Briga za sebe i svoj mjesto i građenje sjenica nas uvijek ponovo privezuje uz zemaljsko. Za Isusa nije međutim bitno „dobro nam je ovdje biti“. Za njega je bitno ono što je uzrok onog „dobro nam je ovdje biti.“ To je, danas kao i jučer, njegova prisutnost. U njegovoj prisutnosti Bog nam je postao i ostao blizu. I po njoj on želi doći blizu svim ljudima. Ta se blizina i ta želja objavljuju u Očevom priznanju da je Isus njegov ljubljeni Sin. I u njegovom pozivu da ga slušamo postaju naša zadaća.

To nije zadaća da ostanemo na brdu preobraženja. To je zadaća da s njim siđemo ususret braći i sestrama. I svima, počinjući svojih vlastitih zajednica pa sve do vjerničkih i egzistencijalnih periferija, omogućimo da se i oni mogu popeti na goru preobraženja. I vidjeti Isusa Krista iz one druge perspektive. I čuti Očev glas koji i danas svima govori o Isusu i za sve postaje poslanje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“

Skip to content