Peta vazmena nedjelja

Evanđelje nas ponovo vodi u dvoranu posljednje večere. U Ivanovom evanđelju ne nalazimo riječi ustanovljenja euharistije, ali nalazimo svu simboliku i otajstvo koje susrećemo u euharistiji.  Kao što je u drugim evanđeljima i kod sv. Pavla euharistija na osobit način Isusova oporuka, ono najvažnije što nam je on ostavio, tako je i evanđelist Ivan sve što je Isus govorio i činio u dvorani posljednje večere pretvorio u Isusovu oporuku. Danas smo iz te Isusove oporuke pročitali dvije važne poruke.

Prva je da on odlazi kako bi u Očevom domu pripravio mjesto za nas. Ne radi se ovdje o nekom mjestu u prostornom smislu i „na nebu“. Ovdje se radi o onom duhovnom Domu o kojemu govori drugo čitanje. Taj duhovni Dom je Crkva, odnosno kršćanska zajednica. Svojim odlaskom da bi nam pripravio mjesto, Isus je omogućio da se može dogoditi novi Božji narod, Crkva u kojoj svatko ima svoje mjesto i svoju službu, svoje poslanje. Nitko u Crkvi nije i ne smije biti pasivni promatrač. Svatko ima svoje mjesto, svoj prostor života i djelovanja. Svi smo, kako smo to vidjeli već prošle nedjelje razmišljajući o dobrom pastiru koji nas poziva biti s njim i u njegovo ime dobri pastiri, pozvani sudjelovati u poslanju Crkve. Put poznajemo. Put je Isus Krist. On je i Istina. I Život.

Druga poruka je da onaj tko vidi Isusa vidi Oca. Boga ne možemo nikad do kraja spoznati našim ljudskim spoznajama. Zato su jednako smiješni oni koji znanstveno dokazuju da nema Boga, kao i oni koji znanstveno dokazuju da on postoji. Sve su to tek slutnje koje možemo protumačiti i ovako i onako. Boga ne možemo dokazati. Ipak, možemo ga „vidjeti“ gledajući i slušajući Isusa. Isus je objava Boga. Bog se ponaša onako kako se on ponaša. On govori ono što on govori. I ljubi onako kako on ljubi. Bog oprašta onako kako Isus oprašta. I blizu je onima kojima je on blizu. On prigovara i kori one kojima Isus prigovara i koje Isus kori. U Isus i u njegovim riječima Bog čeka izgubljenog sina, zapravo obojicu izgubljenih sinova, da se vrate. I traži zalutalu ovcu. I pretražuje kuću da bi pronašao izgubljenu drahmu. On se u njemu raduje nad obraćenima grešnicima. Bog je u Isusu milosrdni Samarijanac koji povija rane ranjenima. On je u Isusu, kako je ispovijedala prva Crkva, prošao zemljom čineći dobro. Vrhunac Isusove objave Oca je njegov križ. Križ je Očeva volja, ali ne kao znak zadovoljštine za naše grijehe kako ga se nekad znao interpretirati, nego kao znak Božje ljubavi prema nama. To je ona ljubav od koje nema i ne može biti veće. Križ je trenutak u kojemu je Bog dobio još jedno vlastito ime. To ime je Ljubav! „Bog je ljubav!“ (1 Iv 4, 8.16), kaže sv. Ivan. Da bi se u Isusu vidjelo Oca ne treba nam zato znanstveni pogled. Ali nam je potreban onaj dublji pogled, pogled srca, pogled koji prodire dalje od onog što se vidi fizičkim očima i čuje fizičkim ušima. Taj se pogled zove vjera.

Pogled kršćanske vjere je zahtjevan pogled. Od nas koji ga imamo zahtjeva da živimo tako da i oni koji njih gledaju, koji gledaju Crkvu kojoj smo dio i u kojoj imamo svoje poslanje, mogli vidjeti i čuti Isusa. I gledajući u nama Isusa mogli otkriti Boga u kojega mi kršćani vjerujemo i kojega Crkva propovijeda. I onu najvažniju poruku koju nam je Bog objavio i pokazao u Isusu, poruku da je on Ljubav. I da mu se može služiti samo u ljubavi.

Slika: Sieiger Köder: “Pranje nogu”.

Skip to content