James Martin za Polis.ba: Dosegnuti margine je imperativ kršćanstva

“Kako se nosim s negativnim komentarima? Prvo, podsjećam ljude da ne dovodim u pitanje nauk Crkve. Naprotiv, oslanjam se na crkveno učenje, koje ne samo da traži da se LGBT osobe tretiraju s “poštovanjem, suosjećanjem i osjetljivošću” kako to traži Katekizam, već i s ljubavlju, milosrđem i suosjećanjem koje je Isus pokazivao svima.”, rekao je  jedan od sudionika na ovogodišnjim Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu, američki isusovac p. James Martin. Riječ je o jednom od globalno najpoznatijih katoličkih svećenika. Glavni je urednik časopisa America i savjetnik Dikasterija za komunikaciju. S njim je za Polis.ba tim povodom razgovarao njegov hrvatski subrat p. Stanko Perica. U svom otvorenom i iskrenom razgovoru dotakli su se mnogih aktualnih društvenih i crkvenih tema.

Na ovogodišnjim Mediteranskim teološkim susretima održat ćeš predavanje naslovljeno “Isus poseže prema marginama: Što vidimo u evanđeljima?”. Koje će biti glavne poruke?

Najvažnija poruka koju želim prenijeti je kako dosezanje onih koji su na marginama nije nešto što je samo “svjetovno” ili čak nešto što je samo “suvremeno”, već je to sastavni dio kršćanske vjere. U Evanđeljima vidimo kako Isus uvijek iznova poseže prema svim vrstama ljudi koji su smatrani “različitima” ili “drugotnima”. Mi danas moramo činiti isto.

Tema ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta je “Crkva ili sekta: Između univerzalnosti i ekskluzivnosti”. Koje korake smatraš najvažnijima za Crkvu na Zapadu, u našem sekulariziranom svijetu, kako bi izbjegla zamku postajanja sektom, a ipak sačuvala katolički identitet? Možemo li i dalje ostati relevantni u društvu budućnosti?

To su odlična pitanja i možda bih trebao biti i filozof i teolog, a i politolog, da bih potpuno odgovorio. Za mene, odgovor je kontinuirani fokus na osobu Krista. Papa Franjo opravdano se brine za ljude koji su previše usredotočeni na “ideologije”, što znači određeni obrazac razmišljanja ili skup ideja. Naravno, moramo razmišljati i imati ideje! Ali prije svega dolazi susret, odnos i nasljedovanje Isusa Krista. A što to znači? Živjeti životom ljubavi, milosrđa i suosjećanja, posebno prema siromašnima i marginaliziranima. Ako se usredotočimo na osobu Krista, možemo izbjeći postajanje “sektom” i uvijek ostati relevantni.

Mediteranski teološki susreti okupljaju mlade teologe različitih kršćanskih denominacija koji pokušavaju produbiti svoje razumijevanje vjere u sadašnjem kontekstu. Danas teologija izgleda marginalizirana u svijetu obilježenom STEM disciplinama koje naglašavaju inovacije, rješavanje problema i kritičko razmišljanje. Treba li se teologija prilagoditi i ima li još uvijek nešto inspirativno za ponuditi? 

Teologija uvijek ima nešto za ponuditi, ali također mora reflektirati nad stvarnim iskustvima ljudi. Mislim da ne možemo reći, na primjer, da nam je sveti Toma Akvinski dao sve odgovore na sva pitanja koja možemo postaviti u suvremenom dobu – a ja sam veliki obožavatelj Akvinca. Kako kažu, teologiju treba stvarati s Biblijom u jednoj ruci i novinama u drugoj. Uvijek možemo učiti iz najboljeg što se događa u društvu – a to uključuje znanost, medicinu, sociologiju i slično – i koristiti to kako bismo rasli, zadržavajući pritom vjernost našem kršćanskom pozivu. Uzmimo najočitiji primjer: možemo koristiti društvene medije i druge tehnološke alate kako bismo pomogli širenju Evanđelja, ali isto tako moramo biti oprezni zbog opasnosti tehnologije. Tako koristimo moderne alate i tehnologiju u mjeri u kojoj nam pomažu.

Tvoje je djelovanje prilično poznato na globalnoj razini, a prate te i ovdje u Hrvatskoj. Koji ti je trenutni fokus i kako se nosiš s negativnim komentarima na neke aspekte svog rada?

Glavni fokus mog rada je Isus! Budući sam isusovac, on je uvijek u središtu. Većina mojih tekstova je o njemu. Moja nadolazeća knjiga, koja će biti objavljena u rujnu, nosi naslov “Iziđi van” (eng. “Come Forth”), i govori o njegovom najvećem čudu: uskrsnuću Lazara. U posljednje vrijeme sam se također bavio mnogim oblicima pastorala među LGBT osobama, što izgleda da ljuti neke ljude. No, da odgovorim na tvoje pitanje: Kako se nosim s negativnim komentarima? Prvo, podsjećam ljude da ne dovodim u pitanje nauk Crkve. Naprotiv, oslanjam se na crkveno učenje, koje ne samo da traži da se LGBT osobe tretiraju s “poštovanjem, suosjećanjem i osjetljivošću” kako to traži Katekizam, već i s ljubavlju, milosrđem i suosjećanjem koje je Isus pokazivao svima. Također, znam da se i sam Isus suočio s oporbom kada se stavio na stranu ljudi na margini, pa zašto bismo mi bili u drugačijoj situaciji? Konačno, pokušavam ignorirati one koji su izrazito osobni i zlonamjerni. Ozbiljna pitanja i komentari su u redu, a osobni napadi su nešto drugo.

Papa Franjo ima povjerenja u tebe, nekoliko puta ti je osobno pisao, imenovao te za savjetnika u Dikasterij za komunikacije, a nedavno i za člana svjetske Sinode. Što smatraš najvažnijim iskoracima njegovog pontifikata i kako procjenjuješ rezultate njegovih napora da Crkvu učini sinodalnijom? Čitamo o napadima na njega u SAD-u. Misliš li da je to uglavnom zbog njegovih stavova o pitanjima poput ekonomije, potrošačkog društva, ekologije i neodgovornog razvoja, ili pak zbog doktrinarnih pitanja?

Sinodalni put je prije svega put slušanja Duha Svetoga, koji je aktivan i živ u Božjem narodu. Teško je razumjeti zašto bi itko bio protiv toga, ali neki ljudi jesu! Glavni razlog protivljenja papi Franji i Sinodi, po mom mišljenju, dolazi od ljudi koji ne vjeruju da Duh Sveti djeluje u pojedincu. A papa Franjo, kao isusovački magistar novaka, duhovnik i provincijal, zna da je tome tako. Duboko se divi tome i ima poštovanje prema savjesti pojedinca. Bojim se da neki njegovi kritičari to nemaju.