Cvjetnica 2023.

Cvjetnica je! Hodeći u procesijama s maslinovim i palminim grančicama u rukama i pjesmom, i mi u Isusu prepoznajemo Božju prisutnost. Ispovijedamo ga kao Krista i kralja. Isus je za nas i više od toga. On je naš Bog. Ali današnja liturgija se ne zaustavlja samo na Isusovoj proslavi. Isus nije Bog kojega svi pozdravljaju i slave. On je i Bog raspet na križu. I on to, iako je on naš uskrsnuli Gospodin i baš zato što je naš uskrsnuli Gospodin, ostaje do kraja povijesti. Naš Bog raspet na križ i dalje tijekom naše ljudske povijesti na najdrastičniji način proživljava otajstvo muke u mukama svoje braće i sestara do kraja vremena.

Za nas koji vjerujemo u ovo otajstvo trajnog Isusovog sudioništva u mukama ljudi svih vremena, u današnjem evanđeoskom ulomku osobito zvuči Isusov molitveni vapaj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ovaj vapaj odzvanja i u našem vremenu. Isus se i dalje osjeća napušten čak i od Boga u onima koji pate, a mi smo gluhi i indiferentni na njihovu patnju. Papa Franjo govori o diktaturi ravnodušnosti. Moramo se uvijek ponovo zamisliti nad tom kritikom kako ne bismo ravnodušno nastavili promatrati što se događa nego bismo, i po cijenu napuštenosti, uzeli udio u Isusovom križu i njegovoj napuštenosti. Trebamo stoga prepoznati vapaj raspetoga Isusa u vapaju bolesnih, umirućih, unesrećenih, siromašnih, prognanih i izbjeglih, gladnih i žednih pravednosti, ali i kruha i vode, osmjeha i lijepe riječi, male pažnje… U njegovom vapaju možemo čuti vapaje milijuna rasnih, klasnih, političkih, vjerskih i ideoloških neprijatelja koji su odzvanjali kroz povijest, ali nažalost odzvanjaju i danas. Njegov vapaj Bože zašto, i danas odzvanja nad sudbinama nevinih žrtava rata, mržnje, sebičnosti, interesa… Isusov vapaj: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, danas osobito bolno odzvanja u Crkvi koja bi trebala biti tješiteljica i znak Božje blizine. Čujemo ga u vapaju zlostavljanih, djece i ranjivih odraslih osoba, čije smo vapaje ušutkali i zataškavali, a ranjenost ignorirali, ponekad zbog nesnalaženja, a često zbog nekih drugih interesa. Čujemo li taj vapaj? Daj Bože da to postane i naš vapaj, da to postane vapaj cijele Crkve, jer će to biti znak da smo konačno u središte stavili žrtve i njihove potrebe, a ne instituciju i njezin ugled.

Koliko god da je bolno ovo stanje Isusove trajne raspetosti i napuštenosti u braći i sestrama, u tom se vapaju nalazi odgovor na ono teško pitanje koje nam se uvijek ponovo postavlja u susretu s patnjom nevinih: Gdje je bio Bog i zašto je to dopustio?

Na to pitanje neki odgovaraju sasvim logičnim zaključkom da Boga zapravo nema jer da ga ima to ne bi dopustio. Drugi u tome vide dokaz Božje nemoći da nešto učini jer da je mogao zasigurno bi nešto učinio. Osobito je po ovom pitanju zanimljivo promišljanje Hansa Jonasa u knjizi „Pojam Boga nakon Auschwitza“. Mi kršćani odgovor pronalazimo upravo na križu, u Isus Kristu raspetom i njegovoj napuštenosti od svih, pa čak i od Boga. U onome koji se osjeća napuštenim čak i od Boga mi ispovijedamo Boga. U njemu se Bog koji se učinio odsutnim, učinio trajno prisutnim u patnjama nevinih svih vremena. Gledajući u Isusa i njegovu potpunu napuštenost od svih – što osobito dočarava upravo Matejev način promišljanja Isusove muke – mi spoznajemo da Bog nije s nama samo u trenucima svemoći, onda kad nam sve dobro ide, kao na primjer u svečanom i slavnom ulasku u Jeruzalem, nego da je on s nama i u trenucima nemoći, onda kad nam ništa ne ide, kad nam se čini da ga uopće nema, i onda kad smo, na primjer, kao i on izbačeni iz Jeruzalema – iz društva, iz Crkve – i raspeti na Kalvariji.

Ovu kršćansku novost koju nam u svojoj nemoći i ostavljenosti objavljuje Isus Krist raspeti i napušteni, dobro primjećuje na temelju osobnog iskustva kršćanski mučenik i žrtva nacizma Dietrich Bonhoeffer u pismu prijatelju iz koncentracijskog logora (16. VII. 1944): „Biblija upućuje čovjeka na Božju nemoć i patnju; samo Bog koji trpi može pomoći. Stoga možemo reći da spomenuti razvoj prema zrelosti svijeta uklanja krivu predodžbu o Bogu i oslobađa pogled na biblijskog Boga, koji i preko svoje nemoći u svijetu dobiva moć i prostor.“

Na ovom tragu je i jedna logoraška anegdota iz Auschwitza. Donosi je preživjeli logoraš iz Auschwitza E. Wiesel u svojoj knjizi „Noć“ (1969), a koristio ju je Jürgen Moltmann u svom djelu „Raspeti Bog“ (1972). Ona objašnjava kako ovo Božje solidariziranje s patnicima svih vremena funkcionira:

„SS-ovci su pred skupljenim logorskim ljudstvom objesili i dva odrasla Židova i jednog mladića. Odrasli su brzo izdahnuli, ali smrtna borba mladića trajala je oko pola sata. — Gdje je Bog? Gdje je On? zapitao je jedan koji je stajao meni za leđima. Kada se nakon dugo vremena mladić još uvijek mučio na konopcu, opet sam čuo onog čovjeka gdje zapomaže: — Gdje je sada Bog?’ I čuo sam u sebi glas koji mu odgovara! — ‘Gdje je On? Pa tu je On . . . Eno ga tamo