5. korizmena nedjelja

Evanđeoski ulomak o Lazarovom uskrsnuću želi obnoviti naše povjerenje u Isusa, da bismo se bez straha mogli s Isusom upustiti u otvaranje naših grobova. Suočeni s prolaznošću i njezinim nepopravljivim posljedicama, kao i brojnim  izazovima koje to pred nas stavlja, moramo u sebi prevladati bolnu spoznaju: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“ I učiniti ono što Isus od nas traži: odvaliti kamen s groba.

O kojemu se to u našem slučaju grobu radi? Prepustit ću to papi Franji (Carpi, 2. 4. 2017.). „Svatko od nas ima svoj mali grobak; neki krajičak srca koji je malo obamro; neku ranu, ožiljak ili štetu koju je podnio ili drugome nanio; mržnja koja ne dopušta primirje, žalost koja se stalno vraća ili grijeh koji ne uspijevamo nadvladati. Uočimo danas u sebi te grobove i upravo tu pozovimo Isusa. Često nam je draže ostati samim u mračnim pećinama svoje nutrine nego ondje pozvati Isusa. U napasti smo tražiti sebe same; mozgati i ponirati u svoje tjeskobe, ‘lickajući’ svoje rane i ne okrenuti se njemu koji poziva: ‘Dođite k meni, svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.’ Ne dajmo da nas napast utamniči te ostanemo sami bez pouzdanja, plačući zbog onoga što nam se događa; to je ozračje groba.“

Svi ti naši grobovi i ono što smo u njih pokušali zatvoriti, a svatko ima nešto čega se ne želi sjećati, što želi zaboraviti, nešto potisnuto, znakovi su prolaznosti i raspadanja. To su pitanja koja ne želimo postaviti. I sjećanja koja smo zakopali duboko u podsvijest. I ono što nismo oprostili. I ono što nismo učinili, a trebali smo. I što smo učinili, a sada se zbog toga stidimo. Ima u našem životu dosta toga što „smrdi“. I što se čini nepopravljivo. Trebamo smoći snage to priznati. Zato nam je i potrebno obraćenje. I pomicanje kamena da bi Isus mogao odriješiti ono što mi sami ne možemo ili se ne usuđujemo. I u životu Crkve ima takvih stvari. I to je potrebno priznati. I s tim se suočiti. Zato joj je potrebna obnova. I zajedničko traženje novih putova, kako bismo ostali na Isusovom putu. Isus nas poziva da imamo povjerenja u njega, da bez obzira na to što nam se čini da to nema smisla, što nam se čini da će biti samo gore, ne gubimo nadu i da otvorimo svoje grobove, podignemo tepihe i pometemo, rastvorimo ormare i izvadimo kosture, otvorimo rane kako bi se krvareći pročistile, i da dozvolimo njemu da intervenira, da uskrsne našeg Lazara koji se usmrdio, da svojom prisutnošću i blizinom, svojim suosjećanjem, suzama, zaliječi naše rane, olakša naše boli i riješi sve naše nerješive situacije. Isus to može i želi učiniti. Ali mi moramo sami odvaliti kamen koji priječi Lazaru da ustane i iziđe. Zato Isus i nama kaže: „Odvalite kamen!“

Ali, važno je vjerovati u Isusa. Još više imati u njega povjerenja. To odvaljuje kamen s groba. I omogućuje nam hodili za Isusom i s Isusom, kao njegovi prijatelji. Zapravo je to o prijateljstvu također važna poruka današnjeg evanđelja. U evanđeljima smo, naime, na više mjesta mogli susresti Isusa koji se sažalijeva, koji suosjeća, plače. Ovo mjesto je samo jedno od takvih mjesta.  Ali je posebno jer Isus plače nad grobom prijatelja. Mi nismo za Isusa stranci. Za njega nitko nije stranac. Mi smo za Isusa prijatelji. On je prijatelj svakoga čovjeka. I za svakog čovjeka, a osobito za one koji na različite načine trpe, moguće je reći: „Gle, kako ga je ljubio!“ S Isusom je moguće, i potrebno, i nama biti prijatelji ljudi, biti prijatelji svakoga čovjeka, a osobito onih koji pate. Ljudi ne trebaju naše sažaljenje, ali trebaju našu blizinu. Još više trebaju Isusa i njegovu blizinu i njegovo suosjećanje. Mi smo im ga pozvani donositi.  Ali potrebno je skinuti kamen s groba. I krenuti prema Isusu. I s Isusom, za braću i sestre, dalje kroz život. Samo tako možemo biti posebni  kao što je Isus poseban. Njegova posebnost nije u njegovoj moći, nego u njegovoj blizini, suosjećanju, utjesi koju dijeli, nadi koju donosi. Da, Isus je poseban Bog. On je Bog koji je osjetljiv na ljudsku bijedu, koji sa svima nama suosjeća. On je Bog koji nam se pridružio u našoj patnji, koji s nama plače nad grobovima naših bližnjih i nad našim grobovima. On je Bog koji nas ne oslobađa od patnje, ali pati zajedno s nama. Zato i mi moramo biti posebni. Tako ćemo moći i druge podizati iz njihovih grobova. Ali prvo mi sami moramo izići iz svojih grobova. I biti slobodni. Vratit ću se opet papi Franji:

„Gospodin … želi da se otvorimo putu života i susreta s njime; putu pouzdanja u njega i uskrsnuća srca. Osjetimo svatko od nas Isusove riječi, upućene Lazaru: ‘Izađi van!’ Izađi iz sapetosti žalosti bez nade; razveži zavoje straha koji onemogućuju hod i vezice slabosti i nemira koje te sapinju, ponovi sebi da Bog razvezuje čvorove. Problema će uvijek biti, tek što riješiš jedan, evo ti već sljedećega. Ipak, možemo pronaći jednu ‘novu stabilnost, a to je upravo Isus koji jest Uskrsnuće i Život. Uz Isusa u srce ulazi radost; ponovno se rađa nada; bol se pretvara u mir; strah u povjerenje, kušnja u ponudu ljubavi. Premda nam neće nedostajati tereta, tu je uvijek i njegova ruka koja podiže; njegova riječ koja te tješi i kaže: ‘Iziđi van! Dođi k meni. Ne boj se!’ I nama danas Isus govori: Odvalite kamen! Ma koliko taška bila prošlost, veliki grijeh, jaki stid, nemojmo nikad Gospodinu zapriječiti ulaz. Odvalimo pred njim kamen koji mu ne dopušta da uđe. Ovo je prikladno vrijeme za uklanjanje našega grijeha, navezanosti na svjetovne ispraznosti, ponosa koji nam koči dušu. Isusovim pohodom i oslobođenjem zamolimo ga za milost da budemo svjedoci života u svijetu koji ih žeđa; svjedoci koji podižu i opet iznova podižu Božju nadu u srcima tolikih koje muči i opterećuje tuga. Naš je navještaj radost uskrsloga Gospodina, koji i nama danas kaže: Otvorit ću grobove vaše, i izvesti vas iz grobova vaših, narode moj.“