34. nedjelja kroz godinu – Krist Kralj

Posljednja od tri parabole kojima nam Isus u 25. poglavlju Matejevog evanđelja slikovito govori o kraju svijeta – prethodne dvije smo čitali prošlih nedjelja – mogla bi se razumjeti i kao proročanski opis posljednjeg suda. Prema tom opisu Sin Čovječji – u kojemu prepoznajemo Isusa – će oko sebe okupiti narode da ljude razluči na dobre i zle. I jedni će biti smješteni s desna kao dobri, odlučeni za nagradu, a drugi s lijeva kao zli odlučeni za propast.

Iako se ovakvo tumačenje čini prihvatljivim i po sebi razumljivim – uostalom i u Vjerovanju ispovijedamo da će Isus ponovo „doći suditi žive i mrtve“ – Isusova namjera nije bila govoriti o tome što će biti na kraju svijeta. On nam ne želi prijetiti sudom. Ili nas na nešto prisiliti zbog straha od njega. Ne, nije riječ o tome. Isus ovom parabolama, kao uostalom i o drugim parabolama, koristi sliku iz svakodnevnog života kako bi nam progovorio o našem sada i o onom što mi u tom našem sada trebamo činiti želimo li se zvati i biti njegovi učenici. A to što bismo sada trebali biti i činiti ako smo njegovi se ponekad poprilično razlikuje od onih kriterija koje smo usvojili kao znakove razlikovanja između onih koji jesu i onih koji nisu njegovi. Rako smatramo da je znak prepoznatljivosti našeg biti Isusovi pripadnost Crkvi po krštenju, a iz današnje parabole se čini da Isusu to ipak nije dovoljno za biti njegovi. Njemu nije kao znak prepoznatljivosti i razlikovanja između njegovih i onih koji to nisu dovoljna niti naša obredna praksa – to što smo kršteni, krizmani i pričešćeni, što smo crkveno vjenčani, što idemo na misu i molimo, kao ni naša pravovjernost i moralna neporočnost na kojima neki snažno inzistiraju. Sve je to dobro, potrebno, ali nije dovoljno za biti Isusovi. Ono što nas prema ovoj paraboli razlikuje, ono po čemu smo prepoznatljivi kao njegovi, pa čak i onda kad ničega od onoga što smo spomenuli nema, je samo to jesmo li se ili nismo stavili u službu milosrđa i bili u ljubavi prema njemu u drugima graditelji Božjeg kraljevstva.

Isusova prvotna namjera nije dakle informirati nas o onom što će se dogoditi na kraju vremena. Namjera mi je ponajprije poučiti nas pravim vrijednostima i potaknuti na njihovo življenje u sadašnjosti. A prave vrijednosti su za njega djela milosrđa, ono dobro koje smo učinili svojim bližnjima. Isus je u paraboli nabrojio najobičnija, svakodnevna djela milosrđa koja čine mogućim ljuski život na zemlji. To ipak nije dovršen popis djela milosrđa. Zapravo cijelovut popis niti nije moguć, iako je Crkva to pokušala napraviti popisom od četrnaest djela milosrđa. Sedam je tjelesnih, a sedam duhovnih. Ako smo se željeli krizmati, morali smo ovaj popis naučiti napamet. Bojim se da se pri tom malo inzistiralo na tome da je taj popis, želimo li doista biti kršćani, potrebno i živjeti. Više se insistiralo, a i insistira, na obrednim praksama i moralnoj čistoći. A upravo je to ono što Isus ovom parabolom stavlja u sasvim drugi plan. I naglašava važnost djela milosrđa. Kad ih činimo njemu ih činimo. I kad ih ne činimo, njemu ih nismo učinili. Isus se poistovjetio sa svim potrebnima naših djela milosrđa. Ovo je, zapravo, istinska novost ovog evanđeoskog ulomka. I s pravom možemo zaključiti čitajući ga da Isusu ne služimo do kraja kad idemo na misu, kad slavimo druge sakramente, kad se trudimo čisto živjeti i sl., nego kad smo uz to i nahranili gladne, napojili žedne, primili strance, zaogrnuli gole, pohodili bose… i učinili bilo koje drugo djelo duhovnog ili tjelesnog milosrđa. Onim prvim, misom, sakramentima i sl., služimo zapravo samima sebi jer sve je to za naše dobro. Ali nije dovoljno. Isus od nas želi više. Želi da mu služimo, služeći svojoj braći i sestrama, osobito najpotrebnijima.

Zanimljivo je da ovu parabolu čitamo baš danas, na svetkovinu Krista Kralja. U Kristu danas prepoznajemo onoga koji ima čast, slavu i moć. Ispovijedamo ga kao Sina Čovječjega koji će ponovo doći kao sudac. A Isus ne želi da vidimo to. Ili barem ne želi da vidimo samo to. To nije poruka. Hoće li ili neće doći kao sudac nama sada nije uopće važno. Ali je važno da živimo tako da ga prepoznamo kao brata i sestru u drugim ljudima, osobito kad je u njima bez časti, bez slave i moći, bez glasa, kad je potreban da mu iskažemo ljubav, da mu dademo komad kruha, čašu vode, odjeću, malo prisutnosti, a zapravo svoju ljubav. On želi da siromahe, obespravljene, prognane, bolesne, sve one za koje se brinemo ili se trebamo brinuti, pretvorimo u svoje kraljeve, u one kojima smo spremni dati sve što jesmo i imamo, one kojima smo spremni služiti, ako je potrebno i vlastitim životom. I to ne zato što će nam uzvratiti na kraju vremena, nego zato što je onaj tko je potreban naš brat i sestra, a u njima zapravo sam Isus, naš kralj, koji nas treba. A kralju se ne okreću leđa kad je u potrebi. Pokraj njega se ne može i ne smije proći i ništa ne učiniti ili barem ništa ne pokušati učiniti.

A što je s osudom onih koji to nisu učinili? Bogu nije cilj da nas kazni nego da nas spasi. I zasigurno će naći način da spasi i one s lijeva. To će biti konačna pobjeda nad silama zla, čak i onim posljednjim neprijateljem. Ne mislimo da to nije pravedno. Božja pravda je drugačija od naše. Njemu pravda nije kazna i odmazda. On pravdu ne shvaća kao osudu i uništenje. On je shvaća i nama objavljujem Isusu kao pobjedu nad silama zla i posljedicama njihovog djelovanja. Božja je pravda spasenje jer, kako kaže papa Franjo, Božja je pravda milosrđe.

Želio bih na kraju spomenuti i da se u ovoj posljednjoj nedjelji liturgijske godine obilježava 38. svjetski dan mladih. Tim povodom je Papa Franjo poslao mladima poruku naslovljenu »U nadi budite radosni« (Rim 12, 12) koju možete pronaći ovdje: https://www.ri-nadbiskupija.hr/2023/papina-poruka-za-svjetski-dan-mladih-2023/ Iz te poruke ću ponuditi samo jedan citat koji nas na neki način vraća današnjoj Isusovoj paraboli i njezinom pozivu na djelatnu ljubav prema Isusu u braći i sestrama u potrebi. U toj se djelatnoj ljubavi koja je milosrđe može pronaći i nada za bolji svijet za koji se svi mi uvijek i ponovo moramo zalagati želimo li biti i ostati Isusovi učenici.

“Kad promatramo tragedije čovječanstva, posebno patnju nevinih, i mi se, kao što molimo u nekim psalmima, obraćamo Gospodinu pitanjem: “Zašto?” Pa ipak, i mi sami možemo biti dio Božjeg odgovora. Mi, koje je On stvorio na svoju sliku, možemo biti izraz njegove ljubavi, koja rađa radost i nadu čak i tamo gdje se to čini nemogućim.”

 

Skip to content