Misa zadušnica, papa u miru Benedikt XVI., Rijeka, 2. siječnja 2022.

Propovijed riječkog nadbiskupa Mate Uzinića

Papa u miru Benedikt XVI., od kojega se danas opraštamo, imao je život dug punih 95 godina,  ispunjen bogatim sadržajem koji nije moguće staviti u jednu propovijed. Zato ću se pokušati ograničiti na neke naglaske njegove papinske službe, koju je započeo 19. travnja 2005., u 78. godini života, kao 265. papa Katoličke Crkve. Odabrao je ime Benedikt XVI., a okupljenim vjernicima na Trgu svetoga Petra se predstavio kao „jednostavni i ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu.“

Unatoč visokim godinama, njegov pontifikat, koji će trajati nešto manje od osam godina, bio je vrlo aktivan, a završio je odreknućem od papinske službe, 28. veljače 2013., u 20 sati. Od tada je nastavio živjeti u Vatikanu kao papa u miru (papa emeritus), služeći Crkvu životom posvećenim molitvi i uz tek pokoje pojavljivanje u javnosti ili oglašavanje na neki drugi način zbog potrebe trenutka, sve do 31. prosinca 2022., kad je u 9:34 sati svoju dušu predao Gospodinu.

Evo nekih aktivnosti iz njegovog pontifikata za koje mi se čini da bi ih bilo dobro spomenuti, iako samo u najosnovnijim crtama. Uz redovito djelovanje, slavlja i audijencije koji su sastavni dio svake papinske službe, imao je u tom kratkom vremenu čak 29 pastirskih putovanja po Italiji i 24 u inozemstvo. Njegovo 19. putovanje u inozemstvo bilo je u Hrvatsku, odnosno u Zagreb, 4. i 5. lipnja 2011. u povodu Prvog susreta hrvatskih katoličkih obitelji pod geslom „Zajedno u Kristu“. Vjerujem da se mnogi od nas sjećaju lijepih trenutaka tog posjeta, ali i važnih poruka koje nam je u toj prigodi poslao. Za ovu bih prigodu izdvojio nekoliko misli iz njegovog govora u Hrvatskom narodnom kazalištu i njegove propovijedi na zagrebačkom hipodromu. U Hrvatskom narodnom kazalištu govorio je o „savjesti kao glavnom čimbeniku za kulturnu izgradnju i za promicanje općeg dobra“, te o doprinosu Crkve njezinom oblikovanju, ističući, uz obitelj, osobito važnost župe „gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetog pisma, koje je „veliki kodeks“ europske kulture“ te „istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je „glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva“ (Caritas in veritate, 1)“. Iz propovijedi na zagrebačkom hipodromu, pred otprilike 400 tisuća ljudi, spomenuo bih dva njegova poziva obiteljima. Prvi je poziv na hrabrost: „Drage obitelji, budite hrabre!“ Tumačeći taj poziv zamolio ih je da ne popuštaju „sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak“ nego da pokažu „svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu!“ Drugi poziv je poziv na radost: „Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu!“ U tumačenju tog poziva je objasnio da je „otvorenost životu znak otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je!“ Na kraju bih izdvojio i misao o povezanosti obitelji i Crkve. Nakon što je ustvrdio da je „dobro obitelji dobro i Crkve“, objasnio je da se „izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve“. Ovu je poruku završio važnim pozivom na molitvu Gospodinu „da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!“ Taj poziv, da crkvene zajednice budu više obitelj, i danas je aktualan, u sinodalnom hodu koji je pokrenuo papa Franjo. A kroz osam godina papinske službe Benedikta XVI., održano je pet skupština Biskupske sinode – tri redovite opće: o euharistiji (2005., koju je sazvao već papa sv. Ivan Pavao II.), o Božjoj riječi (2008.) i o promicanju nove evangelizacije (2012.); te dvije izvanredne: za Afriku (2009.) i za Bliski istok (2010.). Nakon svake (osim posljednje iz 2012. koju je dovršio papa Franjo) slijedila je i važna apostolska pobudnica.

Ipak, u glavnu ostavštinu pontifikata pape Benedikta XVI. treba ponajprije ubrojiti  njegove tri enciklike: 1. Deus caritas est – „Bog je ljubav“ (2005.), koja je na neki način program njegovog pontifikata upravo u duhu one želje da Crkva bude obitelj, a u kojoj, nakon filozofske, filološke i teološke obrade pojma «ljubav», naglašava da Crkva treba izvršavati zapovijed ljubavi koju je dobila od svog Učitelja, Isusa Krista; 2. Spe salvi – „U nadi spašeni“ (2007.) u kojoj  govori o pravom licu kršćanske nade, o kršćanskom gledanju na budućnost i vječni život, o posljednjem sudu, ali i o odnosu vjere i razuma, te 3. Caritas in veritate – „Ljubav u istini“ (2009.), socijalna enciklika koja se bavi cjelovitim ljudskim razvojem u ljubavi i istini. Za papu Benedikta XVI. je, kako ističe u toj enciklici, antropološko pitanje temeljno socijalno pitanje te se u tom smislu, pišući o povezanosti ljubavi i istine kao nečem bitnom ne samo za pojedinca nego za čitavo društvo, osvrće na načelo pravednosti i zajedničkog dobra, etiku života, ekonomski razvoj, prava i dužnosti, suradnju ljudske obitelji, razvoj naroda i tehnike i zaštitu okoliša. Ovim trima enciklikama bi valjalo dodati i onu kojom je želio završiti niz posvećen teološkim krepostima: ljubavi, nadi i vjeri. Riječ je o enciklici Lumen fidei – „Svjetlost vjere“ koja je ostala nedovršena i koju je, kao svoju prvu encikliku (2013.), dovršio papa Franjo.

Kao važne događaje u pontifikatu Benedikta XVI. treba spomenuti i pastoralne godine kojima je davao smjer pastoralnom vodstvu Crkve. Nakon što je završio „Godinu euharistije“, koju je pokrenuo njegov prethodnik sv. Ivan Pavao II., uz dvijetisućitu obljetnicu rođenja sv. Pavla proglasio je „Pavlovu godinu“ (28. lipnja 2008. – 29. lipnja 2009.), a potom, uz 150. obljetnicu smrti Arškog župnika, proglasio „Svećeničku godinu“ (19. lipnja 2009. – 11. lipanj 2010.). Nažalost, tu je godinu, koja je trebala biti slavljenička i poticajna, u velikoj mjeri obilježilo njegovo hrabro i zauzeto suočavanje s činjenicom zlostavljanja u Crkvi koje još uvijek nije dovršeno. I naposljetku, uz 50. obljetnicu otvaranja Drugoga vatikanskog sabora, proglasio je „Godinu vjere“, koja je započela 11. listopada 2012., ali koju on, kao ni encikliku Lumen fidei nije osobno završio, nego je to učinio papa Franjo. Ipak, upravo je vjera tema koja je najviše obilježila njegov život i osobito njegov pontifikat. U jednom pismu biskupima ističe da je u mnogim dijelovima svijeta „vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće“ te „prioritet ima uprisutnjivanje Boga u tome svijetu i otvarati ljudima pristupu Bogu“ („Pismo biskupima Katoličke Crkve o ukidanju ekskomunikacije četvorici biskupa koje je zaredio biskup Lefebvre“, 10. ožujka 2009.).

I možda je upravo prenošenje vjere u suvremenom svijetu bio jedan od razloga zbog kojega je u jednom trenutku odlučio odreći se papinske službe kako bi drugi papa nastavio voditi Crkvu dajući papinskoj službi nove naglaske i odgovarajući na izazove današnjega vremena. Iako se svih ovih godina u Crkvi i izvan Crkve pokušava suprotstaviti dvojicu papa, u duhu filma „Dvojica papa“ (2019.) koji ih promatra kao prijatelje, rekao bih da se njih dvojica izvrsno nadopunjuju, odnosno da je papi Franji kao prethodnik bio potreban upravo papa teolog kakav je bio Benedikt XVI., kao što je i papi Benediktu XVI. kao nasljednik bio potreban upravo papa pastoralac kakav je papa Franjo. Ne znam je li slučajno da baš danas slavimo dvojicu svetih prijatelja sv. Bazilija Velikog i sv. Grgura Nazijanskog koji su, kako možemo čitati u Propovijedi ovog posljednjeg, , bili „jedna duša u dva tijela“ i „norma i mjerilo za razlikovanje dobra i zla“, a on dodaje i da je obojici „bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima“ (Časoslov, sv. I., str. 896). Vjerujem da se ovo, naravno u prenesenom smislu, može reći i za dvojicu naših papa koji su, osvrnemo li se kratko i na današnji evanđeoski ulomak, poput Ivana Krstitelja svoj život stavili u službu Isusa Krista, dobro pazeći na to da oni nisu Krist – iako svjesni da su njegovi namjesnici na zemlji – kako bi Isusu Kristu i u ovo naše vrijeme mogli pripraviti put, svaki od njih na svoj način. To da je za papu Benedikta XVI. Isus Krist u središtu, a ne on sam, najbolje svjedoči i spomenuto odreknuće od službe kada je, kako je istaknuo 11. veljače 2013. u najavi odreknuća, Crkvu ostavio „brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista“. Na sličan način se može čitati i njegova duhovna oporuka iz 2006. koja je ovih dana objavljena, a u kojoj piše da je „Isus Krist uistinu put, istina i život – i Crkva, sa svim svojim nedostacima, uistinu Njegovo tijelo.“

Život pape Benedikta XVI. nije bio bez poteškoća. Slično se može reći i za njegov pontifikat koji je obilježio njegov život i dao mu novi identitet. Ali on se sa svim tim nastojao hrabro nositi – u ljubavi, s nadom i u vjeri. I uvijek je to činio ne samo nudeći drugima Isusa Krista i njegovo evanđelje, nego ga i sam osobno tražeći, kako to svjedoči i njegovo djelo „Isus iz Nazareta“. Umjesto da ulazim u analizu tih poteškoća, pustit ću njega da o tome progovori citirajući ulomak iz jednog njegova nedavnog pisma („Pismo pape u miru Benedikta XVI. vjernicima nadbiskupije München-Freising“, 6. veljače 2022.), koje, iako su mu povod bile upravo životne poteškoće povezane sa službama koje je obavljao, odišu snažnom osobnom vjerom i ponosom što je kršćanin:

„Uskoro ću se naći pred konačnim sucem svog života. Iako, osvrćući se na svoj dugi život, mogu imati veliki razlog za strah i trepet, ipak sam dobre volje, jer čvrsto vjerujem da Gospodin nije samo pravedni sudac, već i prijatelj i brat koji je sam već patio za moje nedostatke, pa je tako i moj zagovornik, moj „Paraklet“. U svjetlu sudnjeg časa, milost biti kršćaninom postaje mi sve jasnija. Daje mi znanje, a zapravo i prijateljstvo, sa sucem mog života, i tako mi omogućuje da samopouzdano prođem kroz mračna vrata smrti. U tom smislu stalno se podsjećam na ono što nam Ivan govori na početku Apokalipse: on vidi Sina Čovječjega u svoj njegovoj veličini i pada pred njegove noge kao da je mrtav. Ipak, On, stavljajući na njega svoju desnicu, kaže mu: „Ne boj se! To sam ja…“ (usp. Otk 1,12-17).

Dragi prijatelji, s ovim osjećajima vas sve blagoslivljam.

Benedikt XVI.“