32. nedjelja kroz godinu

U prvotnoj, onoj Isusovoj verziji, parabola o mudrim i ludim djevicama je imala u vidu izraelski narod. On je zaručnica koju predstavlja deset djevica. Izraelski narod je stoljećima iščekivao dolazak Krista, kojega u paraboli predstavlja zaručnik. Kad je konačno došao, dio izraelskog naroda ga je već prestao čekati. U njihovim svijećama je nestalo ulja. Isus ih uspoređuje s ludim djevicama. Oni Isusa nisu prepoznali kao Krista, nisu mu se pridružili i postali njegovi učenici. Neki su ipak još imali ulja u svjetiljkama. Isus ih uspoređuje s mudrim djevicama. Oni su ga prepoznali kao Krista i i postati su njegovi učenici.

U evanđelistovoj redakciji parabola dobiva novo značenje koje odgovara na konkretne probleme njegovog vremena. Ali to su problemi i Crkve svih drugih vremena, kako to pokazuje i ulomak iz Poslanice Solunjanima koj nam je ponuđen kao drugo čitanje. Zato poruka ove parabole ostaje trajno aktualna. Deset djevica ne predstavlja više Izrael nego predstavlja Crkvu i nas kršćane. I mi možemo biti mudri, a možemo biti i ludi. Nakon prvotnog kršćanskog zanosa, koji je znak da su njihove svjetiljke bile pune ulja i da su gorjele, u Crkvi evanđelistovog vremena je došlo do slabljenja vjere. To je bio znak da im je nestalo ulja i da im se gase svjetiljke vjere. Slabljenje vjere je bilo uzorkovano i pogrešnom procjenom da je Isusov povratak blizu i da je svijet došao svome kraju. Ali taj kraj nije dolazio. Razočarani što Krist ne dolazi kako je obećao te stane na njihovu stranu, pokazujući svoju svemoć nad onima koji ih progone i mrze, mnogi su se kršćani ohladili u svojoj vjeri i svome ponašanju i ponovo počeli živjeti kao pogani. Prenoseći im Isusovu parabolu o ludim i mudrim djevicama evanđelist ih želi upozoriti na ludost takvog ponašanja i potaknuti da ponovo mudro žive. Koristeći izraze lude i mudre djevice on želi poručiti da je ludost bilo postati kršćani, a zatim ne živjeti kao kršćani nego kao pogani. I da je mudrost nastaviti kršćanski živjeti bez obzira na sve što se događa jer Krist će, ako i kasni, sigurno ponovno doći.

O važnosti ove životne mudrosti koju bismo mogli nazvati aktivnim čekanjem – iako se, utješno je, i onima koji tako čekaju može dogoditi da ponekad zaspu – govori i današnji ulomak iz Knjige Mudrosti koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. Biblijski pisac piše da je „mudrost sjajna i ne tamni.“ Možemo to razumijeti kao aluziju na svjetlo upaljenih svjetiljki i tamu onih ugašenih. Mudrost je, dakle, ulje naših životnih svjetiljki. Kao što ulje omogućuje svjetiljkama da gore, tako i mudrost odozgo, od Boga, nama pomaže da ’gorimo’. Ona nam pomaže u razlučivanju, a onda i pravim izborima. Ovo razlučivanje, o kojemu se danas dosta govori u svjetlu Sinode i sinodalnih razlučivanja, je veoma važno jer se mudrost lako može zamijeniti s lukavošću. A lukavost je ludost od početka. Ona nas uvjerava da možemo biti apsolutni gospodari svoje sudbine, mimo, a često i protiv Boga i braće i sestara. I umjesto prema napretku, ona nas vidi prema uništenju. Najbolji su dokaz tome ratovi koji se vode među nama.

Mudrost o kojoj govori starozavjetni biblijski pisac kršćani su otkrili u Isusu Kristu. I zato su njemu prepustili svoje živote. Otkriti u Isusu Kristu mudrost nas obvezuje da uskladimo svoj život s njim i njegovim programom izgradnje Božjeg kraljevstva danas, kako bismo mogli biti pripravni na dolazak Božjeg kraljevstva sutra. I jedno je i drugo važno do te mjere da zapravo jedno bez drugoga niti ne ide. Prvo nas prigne previše prema zemlji da zaboravimo na ono nebesko. Drugo nas uzdigne previše prema nebu da zanemarimo ono zemaljsko. Ovo su krajnosti koje je moguće prepoznati i u Crkvi našeg vremena. A krajnosti su uvijek ludost. Prije ili kasnije nestane ulja mudrosti u svijećama vjere i kršćanskoga života, bilo da mislimo da se sve svidi na ovo danas, pa živimo kao da se ono sutra neće dogoditi, bilo da sve svedemo na ono sutra i zaboravilo na to da je naše kršćansko poslanje moguće živjeti samo danas. A Krist dolazi i danas. On će i sutra doći. I zapravo o našem danas Kristovih dolazaka, ovisi i naš sutra Kristovih dolazaka. Da nam se ne bi dogodilo da ga ne prepoznamo sutra, trebamo Krista prepoznati danas u njegovom životu i riječima, njegovom evanđelju, ali i u osobama u kojima nam dolazi. Te osobe su – kako nam to svjedoči i sv. Martin kojega smo jučer slavili i koji je u svoje vrijeme bio prekretnica u pogledu Crkve na ono danas Kristovih dolazaka bez zanemarivanja onoga sutra Kristovih dolazaka – svi oni koji nas trebaju da im budemo svjedoci Isusa Krista, njegovog evanđelja i njegove ljubavi. To znati i u skladu s tim živjeti ona je istinska mudrost koja svjetiljke našega kršćanskog života čini pune uljem koje se nikad ne može potrošiti, ali niti posuditi onima koji ga nemaju. Ono nas osposobljuje da se darujemo drugima, ali ono samo ne može biti darovano drugima jer je to ulje osobne vjere, nade i osobito djelotvorne kršćanske ljubavi prema braći i sestrama.