31. nedjelja kroz godinu

Gospodin prekorava farizeje. Kaže da oni „govore, a ne čine“. I da sve što čine „čine zato da ih ljudi vide.“ Ovo je središnji razlog Isusovog ukora. Sve ostalo, ono o „proširenim zapisima“, „produljenim resama“, „pročeljima na gozbama“, „prvim sjedalima u sinagogama“, „pozdravima na trgovima“ i potrebi da ih ljudi zovu „Rabbi“, samo je nastavak istih misli i istog ukora.

Isus nikad ne govori samo za svoje vrijeme. On govori svim vremenima. Danas govori nama. Iako danas ne postoje farizeji u pravom smislu riječi, ipak postoje u simboličnom značenju. To su i danas oni koji „govore, a ne čine“, a ako što i čine, „čine zato da ih ljudi vide.“ Pojam farizeji je postao sinonim za licemjerje. Licemjerja je uvijek bilo i bit će. Kažu da je posebno opasno religiozno licemjerje. Možda je Isus zato tako grub prema farizejima koji su su bili religiozni ljudi.

Prebacimo li se s teorije na konkretne primjere sigurno ćemo među onima koji su u opasnosti postati farizeji – osobito u ozračju prvog čitanja i onog: „A sad, vas opominjem svećenici. … Vi ste s puta zašli. … Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi…“ –prepoznati najprije nas biskupe, svećenike i druge posvećene osobe. Po svojoj smo službi pozvani govoriti, tumačiti Božju riječ, pozivati druge na obraćenje i život u skladu s vjerom, moralnim principima, da budu bolji ljudi i bolji kršćani, a samo znademo zaboraviti da se ono što govorimo drugima odnosi i na nas same. Ako zaboravimo da se i mi trebamo obraćati, da i mi samo trebamo živjeti u skladu s moralnim principima i truditi se biti bolji ljudi, kršćani, posvećene osobe, svećenici i biskupi, lako će se dogoditi da i mi činimo ono što činimo zato da nas ljudi vide. A u tome se nalazi izvor mnogih zala koja pritišću suvremenu Crkvu i uzrok su mnogog prezira i poniženja koje doživljavamo posljednjih godina.

Pogrešno bi bilo ako bi vjernici službenike Crkve prosudili i osudili kroz prizmu ovog evanđelja – što se nažalost svakodnevno čini – a ne bi u ozračju istog evanđelja pokušali i sami sebe pronaći među farizejima. Farizeji uglavnom nisu bili svećenici nego su to bili vjerski angažirani laici. Nedosljednost i licemjerje su dva zla od kojih nitko nije potpuno lišen. Ovo „govore, a ne čine“ i ono „čine da ih ljudi vide“ smo svi iskusili. Svi smo mi ponekad ispunili svoj život riječima, a u svojoj svakodnevici i u različitim životnim okolnostima nismo postali svjedoci tih riječi. Riječ smo Božju pretvorili u prazne riječi. Zato Isus u današnjem evanđelju prekorava ponajprije farizeja u nama, onoga koji i danas njega i njegovu riječ svodi na vanjštinu, na ispovijedanje Boga usnama, na tradiciju, kako bi nas potaknuo na osobni izbor koji je sposoban vjeru pretvoriti u život, u ispovijedanje Boga ne samo riječima nego i djelima.

Isus se nikad ne zaustavlja samo na ukoru. On onima koji ga slušaju želi ponuditi i izlaz iz situacije koja nije dobra. Izlaz se nalazi u drugom dijelu današnjeg evanđelja: „Ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer … svi vi ste braća.“ On, dakle, želi da među onima koji su njegovi vlada bratstvo. Brat je onaj koji pripada istoj obitelji, ima isto ime, ista prava. Među braćom vlada odnos ljubavi, međusobne sloge i zaštite. Dakako, i u bratskoj zajednici netko treba preuzeti odgovornost. Rješenje koje Isus nudi je: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.“ Služenje je ono što će onog koji je prvi još više učiniti bratom. Služenje mora biti motiv koji pokreće sve koji su u odgovornim službama u Crkvi, ali i one koji imaju odgovornost u obitelji, školi, poduzeću i na svim razinama u društveno-političkoj zajednici.

Isus nije bio farizej ni u stvarnom, ni u prenesenom smislu. On nije „govorio, a ne činio“, niti je ono što je činio „činio zato da ga ljudi vide.“ Potvrda tome je cijeli njegov zemaljski život, od utjelovljenja do smrti na križu, radi braće. Slijedeći njega, a on je Put svima onima koji su njegovi, i mnogi drugi su to činili. Čuli smo sv. Pavla kako ispovijeda u Prvoj poslanici Solunjanima: „Premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli … bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. … Puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli.“ U njegovom trudu i radu može se otkriti trud, rad i zalaganje mnogih naših vrijednih biskupa, svećenika, vjeroučitelja, očeva i majki, djedova i baka koji su nam prenijeli poklad vjere baš zato što nisu bili farizeji, nego su vjeru koju su ispovijedali sami živjeli. Iako naše vrijeme i u Crkvi i u društveno-političkoj zajednici ima puno farizeja, onih koji govore, a ne čine ili čine da ih ljudi vide, uvjeren sam da je više ovih drugih. Oni samo nisu tako glasni. Zato ih lako previdimo, zaustavljajući se previše na onim prvima.

Nalazimo se u ozračju svetkovine Svih svetih i Dušnog dana koje smo proslavili prošli tjedan. Prilika je to da se još jednom prisjetimo svih onih koji nisu samo govorili, nego su i činili ono što govore. To su sveci. Sveci nisu nepomični kipovi u nišama naših oltara nego naši djedovi i bake, očevi i majke, braća i sestre, pape, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, ali i oni koji su imali druga zvanja i zanimanja i vršili druge službe i poslanje u Crkvi i svijetu. Zapravo, sveci su svi oni koji su nam svojim životom bili i ostali i svjedoci vjere i humanosti, oni koji su svojom dobrotom bili i ostali drugim ljudima poticaj za dobro. Potaknuti njihovim primjerom i osnaženi molitvenim zagovorom odbacimo svaku nedosljednost i licemjerje, sve ono što nas čini farizejima, zapravo lošim ljudima, kako bismo s njima mogli i mi krenuti putem Isusa Krista, putem svetosti i postati dobri ljudi i dobri kršćani, biti sveci. To je put na kojemu nema mjesta licemjerju i prijetvornosti. Ali ima i treba biti mjesta ljubavi, vjeri, nadi, poniznosti, poštenju, dobru, svemu onome zbog čega se nekih i nakon njihove smrti s poštovanjem sjećamo. To je ono zbog čega će nas danas drugi moći poštivati i voljeti, pa ako se i ne slažu s nama. I sutra nas se, kad ne budemo više ovdje na zemlji, s poštovanjem sjećati.