29. nedjelja kroz godinu – Misijska nedjelja

I oni koji ne dijele našu vjeru, koji nisu „naši“ mogu činiti i čine dobre stvari. To u današnjoj liturgiji osobito svjedoči Izaijin hvalospjev u čast perzijskog kralja Kira, koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. Za proroka Izaiju je Kir, iako poganin, Božji pomazanik, izabranik, imenovan i naoružan da ostvari Božji plana spasenja. Jednako tako i oni koji dijele našu vjeru mogu činiti i čine i loše stvari. Nisu nam potrebne posebne potvrde da bismo dokazali ovu tvrdnju. Iako oni koji ne vjeruju mogu biti usklađeni s Božjim planom spasenja po onom što čine, kao što i oni koji vjeruju mogu biti neusklađeni s tim planom, mi smo ipak dužini vjeruju u Isusa Krista navješćivati i nuditi onima koji ne vjeruju. Ponajprije smo tu dužni činiti svojim životom, odnosno kako piše sv. Pavao Solunjanima, djelotvornom vjerom, zauzetom ljubavi i postojanom nadom u Gospodinu našem Isusu Kristu. Nakon toga smo to dužni činiti i riječima. Na ovu dužnost nas svake godine poziva i potiče listopad, koji je posebno posvećen misijama i osobito predzadnja nedjelja u tom mjesecu, koja se tradicionalno obilježava kao Svjetski dan misija.

Ovogodišnji Svjetski dan misija obilježavamo pod geslom: „Žar u srcu, noge na putu“. Tema je nadahnuta dvojicom učenika na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13-35). Oni su, kaže papa Franjo u svojoj poruci, bili zbunjeni i razočarani, ali „susret s Kristom u Riječi i u razlomljenom Kruhu probudio je u njihovu srcu ushit da ponovno krenu put Jeruzalema i navijeste da je Gospodin doista uskrsnuo.“ Iz ove poruke bih izdvojio tri poruke koje su važne ne samo za misionarsko, nego i svako drugo prenošenje kršćanske vjere.

Prva se poruka tiče važnosti Svetog pisma i važnosti Krista uskrsloga i uskrsne perspektive da bismo ga razumjeli. „’Bez Gospodina koji nam otvara pamet nemoguće je duboko razumjeti Sveto pismo. No vrijedi i suprotno: bez Svetoga pisma događaji Isusova poslanja i njegove Crkve na ovome svijetu ostaju nerazumljivi’ (Apostol. pismo Aperuit illis, 1). Zato je poznavanje Svetoga pisma važno za kršćaninov život i još važnije za navješćivanje Krista i njegova evanđelja. Što se, uostalom, prenosi drugima ako ne vlastite ideje i planove? I može li ikad hladno srce zapaliti srca drugih? Dopustimo zato da nas uvijek prati uskrsli Gospodin koji nam tumači značenje Svetog pisma. Pustimo da On zapali naša srca, prosvijetli nas i preobrazi, kako bismo mogli svijetu naviještati njegovo otajstvo spasenja snagom i mudrošću koji dolaze od njegova Duha.“

Druga se poruka tiče važnosti djelotvorne ljubavi, bez koje naš kršćanski navještaj ostaje mrtvo slovo. „U vezi s tim treba podsjetiti da je jednostavno lomljenje materijalnog kruha s gladnima u Kristovo ime već samo po sebi kršćanski misijski čin. Tim više je lomljenje euharistijskog kruha, koji je sâm Krist, misijsko djelovanje par excellence, zato što je euharistija izvor i vrhunac života i poslanja Crkve. Podsjetio je na to papa Benedikt XVI.: ‘Ljubav koju slavimo u sakramentu [euharistije], ne možemo zadržati za sebe. Ona po svojoj naravi zahtijeva da je priopćimo svima. Svijet je potrebit Božje ljubavi, susreta s Isusom Kristom i vjere u njega. Zbog toga euharistija nije samo izvor i vrhunac života Crkve, nego i njezina poslanja: „Autentično euharistijska Crkva jest misijska Crkva“’ (Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 84).“

I treća poruka se tiče onog nemira koji u nama potiče hitnju da idemo i drugima da im navijestimo to što smo čuli i vidjeli. „Ova hitnja da se ide s drugima podijeliti radost susreta s Gospodinom pokazuje da ‘radost evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i usamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa’ (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 1). Nemoguće je istinski susresti uskrslog Isusa, a da se ne izgara od želje da se svima govori o tome. Stoga su prvo i glavno bogatstvo poslanja oni koji su, u Svetome pismu i u euharistiji, prepoznali Krista uskrslog i koji nose u srcu njegov plamen i u pogledu njegovo svjetlo. Oni mogu svjedočiti o životu koji nikad ne umire, pa i u najtežim situacijama i u trenucima najveće tame. Slika “nogu na putu” još jednom nam doziva u pamet neprolaznu vrijednost missio ad gentes, poslanja koje je uskrsli Gospodin dao Crkvi da navijesti evanđelje svakoj osobi i svakom narodu, sve do nakraj svijeta. Danas više nego ikada čovječanstvo, ranjeno tolikim nepravdama, podjelama i ratom, treba Radosnu vijest mira i spasenja u Kristu. (…) ‘Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju zadaću naviještati ga ne isključujući nikoga, ne kao oni koji nameću novu obavezu, nego kao oni koji dijele jednu radost, ukazuju na obzor ljepote i koji pozivaju druge na bogatu gozbu« (isto, 14). Misijsko obraćenje ostaje najvažniji cilj koji si moramo postaviti kao pojedinci i kao zajednica, budući da je ‘misijsko djelovanje paradigma svakog djelovanja Crkve’ (isto, 15). … Hitnost misijskog djelovanja Crkve podrazumijeva, dakako, sve tješnju misijsku suradnju svih njezinih članova na svim razinama. To je bitan cilj sinodskog puta kojim Crkva kroči s ključnim riječima zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. To zasigurno nije izraz zaokupljenosti Crkve samom sobom; to nije plebiscit kojim se odlučuje, kao u nekom parlamentu, što treba vjerovati i provoditi u djelo a što ne, u skladu s preferencijama ljudi. Naprotiv, riječ je o tome da kao i učenici iz Emausa krenemo na put, slušajući Uskrsloga Gospodina, koji uvijek dolazi među nas da nam tumači značenje Pisma i da lomi kruh za nas kako bismo, snagom Duha Svetoga, mogli nastaviti njegovo poslanje u svijetu.“

Pravo svih primiti evanđelje, koje spominje papa Franjo u svojoj poruci, ističe našu dužnost da ga navijestimo, ali i da ga ne nametnemo. Na ovu dvostruku dužnost neizravno upozorava i evanđeoski ulomak, odnosno Isusovo zlatno načelo o odnosu vjerske i političke zajednice. To se načelo ne može svesti samo na pitanje plaćanja poreza nego se odnosi i na sve druge aspekte odnosa vjernika prema društveno-političkoj zajednici kojoj pripadaju. To načelo uključuje naše pravo nuditi drugima svoju vjeru i svoj svjetonazor, ali i poštivanje jednakog prava drugih. Zapravo se ovdje radi o vrlo modernoj potrebi društveno-političke zajednice da bude i ostane sekularna – ne i da postane sekularistička – kako bi svi njezini članovi različitih vjera i svjetonazora mogli slobodno nuditi i živjeti svoje vrijednosti i nitko ne bi prisiljen živjeti protivno svojoj vjeri i vlastitoj savjesti. Možda možemo i podijeliti ovo načelu u dva dijela i reći da načelo „podajte caru carevo“ nas vjernike upozorava da ne smijemo biti privilegirani – nijedna privilegiranost dugoročno ne može donijeti nikakvog dobra – dok nas načelo „podajte Bogu Božje“ podsjeća na to da ne bismo trebali biti niti diskriminirani u svojim pravima navještenja vjere i življenja u skladu s njom. Rekao bih, uz napomenu da to nije zato što to kaže Krist nego zato što su to načela Opće deklaracije o ljudskim pravima koja zasigurno imaju nadahnuće i na tom što je on rekao, da je to i poziv društveno-političkim zajednicama da budu sekularne zajednice u kojima neće biti privilegiranih i diskriminiranih, a što uključuje i to da svatko ima “pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (…) promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima” (Opća deklaracije o ljudskim pravima, čl. 18).