28. nedjelja kroz godinu

Ne može se biti kršćanin i član Crkve nastavljajući živjeti po starome. Bog od nas traži da budemo i novi ljudi, ljudi obučeni u Isusa Krista. Biti novi ljudi, novi čovjek, novi muškarac i žena, znači prihvaćati Isusa i logiku Božjeg kraljevstva i u skladu s tim živjeti. Ovo se ne odnosi toliko na našu osobnu moralnu neporočnost – svećenički glavari i narodne starješine Isusovog vremena su bili moralno neporočni – koliko se odnosi na naš odnos prema drugim ljudima, osobito onima koji su isključeni, koji su na rubovima i Crkve i društva, a prema kojima bismo se trebali odnositi onako kako se Isus odnosio prema carinicima i grešnicima svoga vremena.

 

28. NEDJELJA KROZ GODINU (A), 2023.

 

Božje kraljevstvo je u središtu Kristovog evanđeoskog navještaja. Proteklih nedjelja je ovaj navještaj bio uobličen u slici vinograda. Ove nedjelje evanđelje je posegnulo za slikom svadbe kojom Isus, na tragu proroka Izaije u prvom čitanju, govori o posljedicama prihvaćanja ili neprihvaćanja logike Božjeg kraljevstva. Ako prihvatimo tu logiku posljedice su, riječima proroka Izaije, svakovrsno obilje, uništenje smrti i obrisane suze, odnosno radost koja će biti ponuđena svima. Ako ih ne prihvatimo, svega toga ćemo biti lišeni. Nažalost nije potrebno da potvrdu za ovo tražimo u prošlosti. Potvrda ovome je i ono što se danas događa u Isusovoj domovini, u Ukrajini, kao i na još dvadesetak drugih područja širom svijeta gdje se vode ratovi. Ipak, želio bih da ne krenemo od negativnih nego pozitivnih posljedica prihvaćanja logike Božjeg kraljevstva. Te pozitivne posljedice sv. Pavao objašnjava na svom primjeru u ulomku iz Poslanice Filipljanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Saznajemo da ga to što je slijedio logiku Božjeg kraljevstva nije oslobodilo svakodnevnih nevolja, ali da mu je to pomoglo tako što nevolje u njemu nisu umanjile radost i zanos koji mu je nadahnulo Božje kraljevstvo i njegova logika. Posebnu utjehu mu je donijela spoznaja da je svojim životom u skladu s tom logikom potaknuo i Filipljane da tako žive. Zato su s njim podijelili njegovu nevolju, učinivši mu se u gladi i oskudici braćom i sestrama.

Isusova današnja parabola poziva nas da ni mi ne propustimo priliku uključiti se u stvarnost Božjeg kraljevstva, koje je u toj paraboli uspoređeno sa svadbom, te biti drugima braća i sestre. I ova je parabola, kao i one prošlih nedjelja, upućena prvenstveno svećeničkim glavarima i starješinama naroda. Ali ne zaboravimo da se ona na njima ne zaustavlja. Posredno je to i poruka Izraelskom narodu kojemu je Bog u njegovoj povijesti dvaput slao sluge s pozivom na svadbu, odnosno na prihvaćanje Isusa i dioništvo u njegovom planu spasenja. Najprije to u činio po prorocima uključivo do Ivana Krstitelja, koji su svojim proročkim djelovanjem željeli pripremiti Izrael da prihvati Isusa. To se nije dogodilo, a nije se dogodilo jer su svećenički glavari i narodni starješina krivo razumjeli i tumačili njihovu poruku. Drugi put je to učinio po dvanaestorici koje je Isus poslao najprije „k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 10, 5). Ni njih nisu prihvatili. Različiti su razlozi, ali svi su na neki način povezani s nagnutosti nad same sebe i svoje interese, odnosno nad „svoju njivu“ i „svoju trgovinu“. Možemo ovom u duhu sinodalnih promišljanja dodati i navezanost na svoja uvjerenja i svoje tradicije, na ono da mora biti onako kako je uvijek bilo, a što ovu parabolu upućuje i nama.

Svećenički glavari i narodne starješine Isusovog vremena su mislili da oni odlučuju tko će se spasiti, a tko neće. Vjerovali su da su oni toliko zadužili Boga, da ni on ne može bez njih. To ih je učinilo oholima. Isus im poručuje da Bog ipak ima alternativu. Ako oni ne žele prihvatiti Boga i njegov poziv, on će pozvati druge. Njegove su sluge poslane tražiti druge uzvanike na životnim putovima i raskršćima. To je ono poslanje koje smo dobili i mi kao Crkva. Poslani smo onima koji hoće, bez prisile jer kršćanstvo je ponuda i takvo mora ostati. Zanimljivo je primijetiti da to poslanje koje smo dobili ne počinje od dobrih nego od zlih. Bog u Isusu Kristu, a onda i u poslanju Crkve, daje prednost onima na rubu, izgubljenima, onima koji pred njim nemaju zasluga. I zato što nemaju zasluga bolje razumiju da je Božji poziv ponajprije Božja milost, njegov dar koji nismo ničim zaslužili, a tek onda naš odgovor na taj dar i ponudu.

Ovu poruku o važnosti Božje milost i besplatnosti Božjeg kraljevstva, dovedi u pitanje posljednji ulomak Isusove parabole u kojemu se spominje čovjek koji je na kraljevsku svadbu došao bez svadbene haljine i zato bio isključen i izbačen. Riječ je o sasvim novoj paraboli i poruci koju je evanđelist zbog određenih okolnosti u svojoj Crkvi povezao s prethodnom parabolom. Ova nova parabola nije namijenjena svećeničkim glavarima i narodnim starješinama nego nama u Crkvi. Ona nam je upozorenje da se ne može biti kršćanin i član Crkve nastavljajući živjeti po starome. Bog od nas traži da budemo i novi ljudi, ljudi obučeni u Isusa Krista. Biti novi ljudi, novi čovjek, novi muškarac i žena, znači prihvaćati Isusa i logiku Božjeg kraljevstva i u skladu s tim živjeti. Ovo se ne odnosi toliko na našu osobnu moralnu neporočnost – svećenički glavari i narodne starješine Isusovog vremena su bili moralno neporočni – koliko se odnosi na naš odnos prema drugim ljudima, osobito onima koji su isključeni, koji su na rubovima i Crkve i društva, a prema kojima bismo se trebali odnositi onako kako se Isus odnosio prema carinicima i grešnicima svoga vremena. To znači usvojiti i živjeti logiku kraljevstva Božjega na što su mnogi (svi) pozvani, ali je i dalje malo onih koji to doista i uspijevaju. Ne trebamo se bojati. Evanđelje je radosna vijest. Ono nas ne želi prestrašiti nego potaknuti da mi koji smo pozvani budemo i izabrani i odlučno krenemo na raskršća i putove, u susret braći i sestrama koji to još nisu, kako bismo svima navijestili kraljevstvo Božje i prenijeli poziv na nebesku svadbenu gozbu.