27. nedjelja kroz godinu

Evo još jedne Isusove parabole sa slikom vinograda. Vinograd  u ovoj paraboli je je ponajprije Izrael, Isusov narod. Nije Isus prvi koji koristi sliku vinograda da bi opisao odnos Boga i Izraela. Tu su sliku koristili i starozavjetni proroci. Jedan od njih je prorok Izaija u pjesmi posvećenoj Bogu i njegovom vinogradu Izraelu o kojemu se on brine ljubavničkom strašću. Ali Izrael mu nije uzvratio očekivanim plodovima. Umjesto društvene pravde, zaštite onih koji su najslabiji i vjernosti savezu, urodio je društvenom nepravdom, iskorištavanjem slabih i kršenjem saveza. Posljedice su odustajanje Boga od brige za svoj vinograd Izrael koji će, kao i svaki drugi vinograd kojemu se to dogodi, postati pustoš i plijen krovova i divljih životinja.

O odnosu Boga i njegovog vinograda pjeva i psalmist. Bog je onaj koji je vinograd Izraela presadio iz Egipta. Psalam je molitva Izraelskog naroda koji je svjestan da je zlo koje ga pogađa posljedica njegove nevjere. Obećava da će se promijeniti, ali istovremeno zna da ništa više ne ovisi o njemu nego da sve ovisi o Bogu. I zato iz dubine svoje duše i potrebe upućuje molitvu Bogu da se ponovo vrati svom vinogradu, da ga zakrili. Ovo je odgovor starozavjetnog čovjeka na onu stvarnost koju je Izaija opisao i posljedice koje su ih zbog toga stigle. Ali za starozavjetnog čovjeka te posljedice nisu Božju kaznu. On zna da je Bog oprašta i ljubi. Zato se i ne pouzdaje u mogućnost svoga popravka, nego u Božju dobrotu i njegovu želju da spasi svoj narod. Psalmistov Bog, kao i Izaijin Bog, je Bog koji je zaljubljen u svoj vinograd, u narod koji je sebi izabrao. I on će naći način da ga ponovo obiđe i zakrili, zaštiti i ogradi.

Odgovor na ovu molitvu je Isus. Bog u Isusu dolazi da spasi, zakrili i zaštiti. On je i liječnik i lijek. U današnjoj paraboli je pokazao i da je dobar dijagnostičar. Ova parabola je najbolja dijagnoza problema Božjeg vinograda. Problem Izraela, Božjeg vinograda, nisku njegovi ljudi, nego njegove vođe, oni koji su se smjestili u „kuli“ i odbili dati urod slugama koje je gospodar slao tako što su jedne istukli, druge ubili, a na kraju će ubiti i gospodareva sina misleći da će njima pripasti vinograd. U Isusovo vrijeme to su bili oni s kojima se Isus našao u raspravi, svećenički glavari i starješine narodni. Isus je u ovoj paraboli ukratko sažeo povijest Izraela koja je svim njegovim slušateljima bila dobro poznata. U tu je povijest proročanski unio i svoju vlastitu sudbinu, odnosno to da će i on biti ubijen i izbačen iz vinograda. Odgovarajući na Isusovo provokativno pitanje kojim Isus završava i ovu parabolu, njegovi su slušatelji osudili sami sebe. Isus nije došao zato da osudi nego da spasi. On želi spasiti. Zato će Božji vinograd biti oduzet onima koji ne daju plodove nego su svoj rad u vinogradu Božjemu iskoristili za svoje interese, pod krinkom da su to i Božji interesi.

Ovo je nešto nad čim se nisu trebali zamisliti samo oni koji su „čuli te njegove prispodobe i razumjeli da se on njima govori“, a onda počeli razmišljati i o tome kako da ih ispune, nego i svi mi kojima je Bog danas povjerio svoj vinograd. Danas je Božji vinograd Crkva. Bog i od nas traži grožđe, a ne vinjagu, odnosno da donosimo plodove pravde i pravičnosti, a ne nepravde i vapaja. Nažalost i nama se znade dogoditi da svoj interes pretpostavimo Božjem interesu. Posljedice su uvijek iste. Sebičnost i s njom povezane nepravda, korupcija, klijentelizam, nasilje, popuštanje strastima, ovisnosti i sl., same po sebi djeluju destruktivno i za pojedinca i za crkvenu, ali i društvenu zajednicu.  Ipak, ne smijemo generalizirati. To je ono što nas Isus danas uči kad za to ne optužuje cijeli narod, nego samo odgovorne pojedince.  I vinograd, a s njim i novu priliku, iznajmljuje novim vinogradarima.

Tko su ti novi vinogradari? To možemo biti svi mi kao kršćani i članovi Crkve. Svakome je od nas povjerena briga za druge, a tim i za Božji vinograd. No da bismo doista to i bili, potrebno je voditi računa o dvije stvari.

Prva je da sebi nikad ne smijemo dozvolimo prekid kontakta s Gospodarem vinograda. O važnosti tog kontakta, kojemu su plodovi istinski mir i srca i misli u Kristu Isusu, progovara u sv. Pavao u prvom dijelu današnjeg drugog čitanja potičući nas da ne budemo zabrinuti ni za što, nego da u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujemo svoje molbe Bogu.

Druga je da se trudimo u svojim društvenim i crkvenim odnosima živjeti osnovne ljudske vrijednosti. O tome piše također sv. Pavao, stavljajući samoga sebe kao primjer: „Što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! … To činite i Bog mira bit će s vama!“  Bez ovih ljudskih osobina sve naše religiozne prakse, naše molitve, milostinje i postovi, mise i obredi, procesije i slavlja, su zapravo ništa, obična vinjaga. S ovim ljudskim osobinama, koje su nadahnute i usmjerene onim molitvama koje Bogu upućujemo i osnažene našim religioznim praksama, sve to dobiva pravi smisao. Postaje grožđe Božjega kraljevstva, koje smo pozvani navješćivati i kršćanskim životom izgrađivati.

Skip to content