22. nedjelja kroz godinu

Isusovi učenici su očekivali Krista koji će im donijeti mir i blagostanje. Zato su krenuli za Isusom kojega je, čuli smo prošle nedjelje, u ime svih njih Petar ispovjedio kao Krista. Isus je svjestan ovih očekivanja. Istovremeno on dobro zna da ta očekivanja ne odgovaraju onom planu koji Bog ima s njim. Zna i da ih ne smije držati u zabludi i da ih treba pripremiti na ono što on doista jest kao Krist. Zato im u današnjem evanđelju po prvi put govori o značenju svojega mesijanskog poslanja. Ono nije odlazak u Jeruzalem da bi preuzeo političku i religioznu vlast, nego da bude ubijen.

Reakcija učenika na ovu objavu, a njih i u ovom slučaju predstavlja Petar, nije iznenađujuća. To je normalna ljudska reakcija. Ali Isus ne želi slijediti ono što je ljudski normalno. On želi živjeti Božje normalno. I nije mu to lako. On je pravi Bog, ali je i pravi čovjek. Kao pravom čovjeku je i njemu to nerazumljivo. I on u sebi i svom odnosu s Ocem vjerojatno prolazi istu onu dilemu s kojom se susreo starozavjetni prorok Jeremija koji se s Bogom svađa koji ga je zaveo i od kojega se dao zavesti za podsmjeh, ismijavanje i nasilje kao plaću. Nije lako prihvatiti takvu plaću za svoj proročki angažman. Najradije bi odustao od svega. Ali nije lako odustati. Kad Bog dotakne i kad shvatiš i prihvatiš život u skladu s njegovim planom, njegovo normalno, nije tome lako reći ne, usprkos slaboj plaći. Onaj oganj koji je Bog zapalio u njegovom srcu mu je dao snagu da nadvlada kušnju i nastavi proročko poslanje.  Prorokove kušnje su kušnje svakoga tko odluči napustiti ljudsku logiku i planove i u svom životu slijediti Božju logiku i njegove planove. To su i Isusove kušnje. To su kušnje također i njegovih učenika, i Petra, kojima „nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“

Imati na pameti ono što je ljudsko, a ne ono što je Božje, uvijek je ponovo izazov s kojim mi ljudi u kušnji imamo problema. Kako bismo se othrvali sv. Pavao nam u drugom čitanju s Rimljanima poručuje da se ne prilagođujemo ovom svijetu, nego da otkrivamo Božju volju kako bismo mogli znati i činiti ono što je Bogu drago. Ovo je na drugi način kazano isto ono što je Isus želio reći Petru, drugim učenicima i Crkvi svih vremena. Zato Isusov prijekor slijedi poziv Petru i drugima, uključujući i nas, na usvajanje Božjeg normalnog, na slijeđenje njegove logike, onoga što je, kako se izrazio sv. Pavao, njemu milo, dobro, savršeno. Kad je riječ o Isusu i njegovom načinu, Božje normalno, Bogu milo, savršeno je da sve ljude spasi svojom ljubavlju. Način je, kako je Isus shvatio iz razgovora o pitanju tko je on za druge i tko je on za njih, put u Jeruzalem da bi bio mučen, ubijen, ali i da uskrsne. Kad je riječ o nama, njegovim učenicima, Božje normalno, njegova logika, ono što je dobro, Bogu milo, savršeno, Isus u današnjem evanđeoskom ulomku pretvara u tri zahtjeva:

Prvi je odreći se sebe. Ovo odreći se sebe znači prestati misliti na sebe i svoj interes i usvojiti Isusov interes, a njegov interes je samo i isključivo naše dobro i dobro svih ljudi. To znači odreći se, kao i Isus, svojih ljudskih planova, kako bismo slijedili Božji plan za sebe, druge, Crkvu, svijet. To znači i uzeti udjela u Isusovom planu spasenja svijeta zbog kojega je i ustanovio Crkvu i u njoj nam uputio poziv da nastavimo njegovo djelo spašavanja ljudi.

Drugi je uzeti svoj križ. Ovo često shvaćamo kao obvezu vršenja svoje dužnosti i strpljivog nošenja životnih poteškoća koje znademo nazvati križevima. To jesu križevi, ali križ koji trebamo nositi za Isusom je daleko više od toga. Križ je to biti poput Isusa lišeni sebe i svojih planova, kako bismo svoj život mogli ugraditi u Božji plan. To je križ onoga što činimo bez osobnog interesa i iz čiste ljubavi. Križ je to darovanosti u ljubavi koja je najveća onda kad se daruje sve, sav svoj život.

I treći je slijediti Isusa. Isus je model prema kojemu se trebamo oblikovati. Ali nismo i ne smijemo biti Isusove kopije. Isus nas ne poziva da ga imitiramo, nego da ga slijedimo. Slijediti ga znači živjeti Božje normalno, njegovu logiku, u svojim okolnostima i vlastitom poslanju. Isusov jedinstveni način slijeđenje Božjeg normalnog, njegove logike, kroz poziv da ga slijedimo nadahnuće je za naš jedinstveni način sijeđenja tog istog Božjeg normalnog, te iste Božje logike. Ne možemo biti Isus u doslovnom smislu, ali možemo biti to tko jesmo na Isusov način, sijedeći njegovu logiku i živeći njegove vrijednosti, odnosno odričući se sebe i svojih interesa, kako bismo poput njega u ljubavi služili Božjem interesu i interesu onih koje nam je Bog poslao i povjerio ih našoj brizi.

Skip to content