21. nedjelja kroz godinu

O Isusu su kružile različite priče. Isus ih je želio prokomentirati sa svojim učenicima. Zanimalo ga je i što oni misle. Petar mu je u ime svih rekao da oni vjeruju da je on Krist i Sin Božji. Isus je prihvatio i pohvalio tu vjeru. Petru je obećao prvenstvo i vlast u Crkvi koju će osnovati. A onda im je rekao da o tome što vjeruju i što im je obećao još uvijek nikome ne govore.  Razlog ove zabrane možemo pronaći u druga dva liturgijska čitanja koja nam nudi današnja liturgija.

Prvo čitanje je ulomak iz Knjige proroka Izaije. Bog po proroku Izaiji obećava da će skinuti jednog upravitelja kraljevog dvora koji se nije pokazao dostojan svoje službe i izabrati drugoga koji je dostojan te službe. Novoizabrani je dobar čovjek. Bog ga zove svojim slugom. Obećava, slikovitim rječnikom, da će ga utvrditi u njegovoj službi. Ulomak se tu zaustavlja. Iz nastavka Knjiga proroka Izaije saznajemo da se služba koju je primio taj dobar čovjek ipak nije dobro završila. Služba mu je postala zamka. Vlast koju je dobio ga je promijenila i uništila. Njegova obitelj i rodbina su iskorištavali njegovu moć. I u njegovom je slučaju privatni interes prevagnuo nad onim općim.  Vlast nije samo prilika da učinimo nešto dobro. Ona je i kušnja. I padnemo li u toj kušnji, u opasnosti smo da uništimo i sebe i one koji su nam povjereni. Evo prvog razloga zašto učenici trebaju šutjeti o tome tko je Isus. Oni znaju tko je on, ali to još uvijek ne razumiju na pravi način. Znanje bez razumijevanja može biti destruktivno. I zato još uvijek trebaju šutjeti o tome tko je Isusu i što je on obećao Petru, a s njim i svima njima. Prije nego li počnu o tome govoriti trebaju naučiti da vlast nije moć, nego prilika za služenje. Kad se to ne razumje, Izaijinim rječnikom rečeno, klin ispada iz svoga ležišta. I stijena se može poljuljati, pa  bila on velika i čvrsta kao stijena Petrove vjere na kojoj je Isus sagradio Crkvu.

Drugo čitanje je nastavak prošlonedjeljnog ulomka iz Poslanice Rimljanima. Prošle nedjelje smo saznali da se kršćanstvo počelo širiti među poganima i drugim narodima zahvaljujući tome što Isus nije bio prepoznat i prihvaćen od vlastitog naroda. Sv. Pavao, koji je i sam bio progonitelj kršćana, je u današnjem ulomku začuđen i zadivljen činjenicom da Bog uspijeva činiti dobro i kroz ono što je loše. Slične okolnosti su i okolnosti koje opisuje današnje evanđelje. Isus je iz razgovora s učenicima saznao što ljudi misle o njemu. To mu je bilo dovoljno da bi shvatio da njegovo poslanje ne ide u dobrom smjeru i da će uskoro biti odbačen. Zato on, u skladu s onom istom čudesnom dubinom i bogatstvom Božje mudrosti, mijenja svoj plan. Promašaj svoga poslanja u vlastitom narodu mu je pomogao da odluči na Petrovoj vjeri osnovati novi narod, Crkvu, koju ni vrata paklena ne mogu nadvladati. Izabranost naroda koji ga nije prihvatio, Isus je odlučio povjeriti novom narodu koji ga prihvaća i koji mu vjeruje. Ali vrijeme za to još uvijek nije došlo. I zato učenici o tome još uvijek trebaju šutjeti.

Petru je u Crkvi povjerena posebna uloga. To potvrđuju i druga mjesta u evanđeljima iz kojih saznajemo da je među dvanaestoricom Petar uvijek imao prvi riječ i posebno mjesto. Nažalost Crkva koju ja Isus sagradio na Petrovoj vjeri danas nije jedinstvena i zbog pogleda na tu činjenicu. Puno je razloga zašto je to tako. Mnogi od njih nemaju veze s Crkvom. Ali jedan ima. Odnosi se na način na koji se ljudi u Crkvi vrše vlast koja im je povjerena, bez obzira je li riječ o Petru i njegovim nasljednicima ili o onima koji u Crkvi i Crkvama vrše neke druge odgovorne službe, odnosno o tome vide li svoju posebnu ulogu kao moć i vlast na drugima ili priliku služenje. Nemojmo misliti da se to odnosi samo na visoke službe u Crkvi. Problem pogrešnog odnosa prema vršenju vlasti koju shvaćamo kao moć, a ne kao priliku služenja, nešto je s čim je Crkva uvijek imala i ima problema. I ne samo Crkva. Želimo li da se to promjeni trebamo krenuti od sebe i svoga malog svijeta i taj svoj mali svijet učini svijetom u kojemu se moć vladanja preoblikuje u moć služenja. To nije moguće bez onoga odreći se sebe samoga, sebi umrijeti i krenuti za Isusom i njegovim križem. O tome ćemo više čuti sljedeće nedjelje.

Skip to content