20. nedjelja kroz godinu

Bog je u povijesti spasenja izabrao Abrahama i njegovo potomstvo učinio ga posebnim narodom s posebnim poslanjem. Izraelci su bili svjesni te svoje posebnosti, ali i opasnosti asimilacije koja im je prijetila u moru drugih naroda i religija. Posljedica je bila izoliranosti koja nikad nije dobro rješenje, a dugoročno i nije moguća. Izraelci su toga da izoliranost nije rješenje, a i da nije moguća, osobito postali svjesni u vrijeme babilonskog sužanjstva koje ih je izmiješalo sa svim drugim narodima i religijama. Zahvaljujući svijesti o svojoj posebnosti uspjeli su se oduprijeti asimilaciji, a zahvaljujući susretu s drugima u njima se razvila i svijest o vlastitoj izabranosti. To im je omogućilo da u drugima ne vide samo opasnost, nego i priliku. Plod toga je i današnje prvo čitanje koje govori o proširenju saveza koji je Bog sklopio s Izraelom i na druge.

Iako je prorok jasan u svojoj poruci, sklonost izoliranju i preziru onih koji nisu pripadali njihovom narodu i vjeri, bila je veoma živa i prisutna i u Isusovo vrijeme. To najbolje predočuje događaj o Isusovom susretu sa ženom Kanaankom. Isus se ne osvrće na njezini zapomaganje pa su ga učenici, kojima je smetala njezina vika, zamolili da joj udovolji. Iako se čini da su oni otvoreniji od njega, neki bibličari smatraju da su oni nisu željeli da Isusu pomogne, nego da su željeli je on svojim autoritetom otjera jer im smeta. Ovakvo tumačenje bi moglo objasniti Isusovu grubu komunikaciju sa ženom. Prema ovom tumačenju Isus se takvom grubom komunikacijom sa ženom ne obraća njoj nego svojim učenicima. Govor s njom, ali želi promijeniti njih i njihove stavove. Oni su, a ne Isus, oni koji trebaju korigirati svoje stavove o svojoj izabranosti i isključenosti onih drugih, odnosno oni koji sebe i svoje smatraju Božjom djecom, a psima druge. Isus ženi izgovara njihove misli i riječi, kako bi im nakon toga pokazao ženu Kanaanku i njezinu duboku i poniznu vjeru.

Isus se osobno nije imao vremena posveti poganima. Susret sa ženom Kanaankom jedna je od rijetkih iznimaka. Uz nju možemo spomenuti rimskog satnika kojemu je ozdravio slugu, ali s njim se nije osobno susreo. Ova dva primjera pokazuju da Isus želi da mi njegovi učenici nadilazimo granice svoga naroda i pripadnika svoje vjere. I da se, odustajući od bilo kojeg oblika diskriminacije, uputimo svim ljudima. Da bismo to mogli, moramo odustati od toga da sebe smatramo izabranima i posebnima, a druge prokletima. Ako i jesmo posebni, to nismo zbog sebe nego zbog drugih. Posebni smo jer smo izabrani da bismo bili za druge. Crkva je novoizabrani Božji narod koji svoju posebnost u odnosu na sve druge narode ne shvaća kao posebnost koja će nas izolirati od drugih, nego kao svoju izabranost i poslanje da budemo Božji narod za sve druge narode svijeta.

Iako je Isus svojim gestama dao svojim učenicima jasno usmjerenje i potaknuo ih da u drugima i drugačijima ne vide opasnost nego mogućnost, Crkvi od samog početka to baš i nije dobro išlo. Nažalost, često nam to ni danas ne ide. Mislimo da je manje opasno zatvoriti se u svoj svijet, nego li sa svojim vrijednostima, onim vrijednosnim sustavom koji nam je Krist objavio i svojim primjerom pokazao, krenuti u susret svjetovima drugih. Možda je začahurenost u svoje tradicije i svoj svijet običaja i bila moguća jučer dok je naš svijet i naš moralni sustav vrijednosti, naše biti kršćani, bilo u sukobu s jednim drugim svijetom i sustavom vrijednosti koji nam je bio neprijatelj. Ili je barem mislio da nam je neprijatelj. A možda smo i mi to samo mislili i mislimo. Ali naša začahurenost i izoliranost jednostavno nije moguća u pluralnom svijetu u kojemu je naša vjera i naš moralni sustav vrijednosti, naše biti kršćani, tek jedna od mogućih ponuda u susretu s ponudama drugih koje ne smijemo vidjeti kao neprijatelje, nego kao izazov, kao poslanje. Osim toga, čak i ono što nam se u jednom trenutku čini negativno, dugoročno i ne mora doista biti takvo. Tome nas uči sv. Pavao. On koji je najzaslužniji što se Crkva nije zatvorila u okvirima izabranog naroda nego se otvorila poganima, u ulomku iz Poslanice Rimljanima koji nam je ponuđen, u neposlušnosti izabranog Izraelskog naroda koja je negativa, vidi pozitivne posljedice, a one su upravo to da je Crkva otišla k drugima i da se dogodilo obraćenje pogana. On izražava i nadu da neposlušnost Izraela kao izabranog naroda nije i ne može biti konačna, odnosno da će i oni jednog dana Isusa prepoznati kao mesiju kojega su navijestili proroci. Kad će se to dogoditi ne znamo. Ali znamo da Bog ne želi da se itko izgubi, odnosno da on želi da svi „zadobiju milosrđe“ i „da se svima smiluje.“ Ako je to Božja želja, onda je to naše poslanje, poslanje Crkve i svakog kršćanina.

 

Skip to content