2. nedjelja došašća (B), 2023.

Proročanstvom o dokončanju ropstva, oproštenju grijeha i Gospodinovom dolasku, prorok Izaija ispaćenom narodu nudi utjehu i budi nadu. Njegovo proročanstvo nije samo utjeha i nada riječi. Ono je i putokaz Gospodinovom dolasku u pustinju života, kroz podizanje dolina, spuštanje brežuljaka, izravnavanje onoga što je krivudavo i glađenje onoga što je hrapavo.

Ono o čemu je govorio Izaija izdaleka, Ivan Krstitelj pokazuje i svjedoči iz blizine. On je ima čast i milost pokazati nazočnog Gospodina kojega su proroci navješćivali. Evanđelje ga predstavlja kao čovjeka koji je dobro uočavao probleme ljudi svog vremena, ali i koji je svojim životom – postom, molitvom i propovijedanjem – pokazivao rješenje. Nije to neko lagano rješenje koje nam se i danas nudi na svakom koraku, iako to zapravo nije. On je bio vrlo realan čovjek. I kao realan čovjek ja znao da naši ljudski napori nisu samo po sebi dovoljni da bismo samo mogli riješili probleme s kojima se suočavamo. Znao je da je potrebno da i Bog nešto učini, da je potrebno da Bog pošalje nekoga većeg i jačeg od njega, nekoga tko će uistinu moći pomoći ljudima. „I propovijedao je: ‘Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim’.“

To o čemu je Ivan Krstitelj govori dogodilo se u otajstvu Isusa iz Nazareta, kojega mi kršćani ispovijedamo kao Krista i Gospodina. Pa ipak, gledajući svijet oko sebe, ali i sebe same, čini nam se kao da se ništa nije promijenilo, kao da se nije dogodio onaj što su proroci navješćivali, a Ivan Krstitelj pokazao. Nije to samo naš dojam. To je dojam i onih koji su nas prethodili, počinjući od vremena prve Crkve koja se suočavala s mržnjom i progonima. Razlog što to još uvijek ne vidimo u potpunosti – zato nam je još uvijek potrebna vjera koja je povjerenje u Boga i njegov plan spasenja – zapravo je Božje strpljenje s nam, s čovječanstvom. „Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju do obraćenja“ – pisao je apostol Petar kršćanima svoga i svih vremena. Naše vrijeme je u mnogočemu slično vremenu Izaijinog navješćivanja Gospodinovog dolaska i vremenu Ivanovog pokazivanja Gospodina koji je došao. I našem svijetu je potrebna utjeha i nova nada. Potreban nam je putokaz kroz pustinju života, kako bi i u naše vrijeme ponovno obilježeno ratovima – jedan od njih se vodi i ondje gdje su propovijedali Izaija i Ivan Krstitelj, ondje gdje je Gospodin došao i postao jedan od nas – Gospodin i njegova utjeha mogli ponovo doći i u pustinje našeg vremena. Izaija i Ivan Krstitelj sa svojim porukama o Gospodinovom dolasku i nama nude utjehu i bude nadu. Ali to što oni čine nije dovoljno. Da bi ovaj svijet sa svojim problemima bio utješen, da bi se nada ponovo vratila, potrebno je da im se pridružimo i mi kršćani ovog povijesnog trenutka. Danas smo mi pozvani, kroz navještaj i životno svjedočenje viših vrijednosti i navještaj mesijanskih vremena, biti donositelji utjehe i nade. I biti drugima putokaz prema Gospodinovu dolasku i s njim početku boljeg i pravednijeg svijeta.

Svjesni smo, kao i Ivan Krstitelj, da nam naše snage nisu dovoljne, da je ovom našem svijetu i vremenu, uz naš trud i zalaganje, potreban Bog. Bog je sposoban i ovo naše vrijeme ispuniti svojom nadom. Ali da bi to mogao, on koji je nekad trebao Izaiju i Ivana Krstitelja, i mnoge druge prije, između i nakon njih, danas treba mene i tebe, svakog od nas sa svim onim što jesmo i imamo. Treba nas da bi mogao doći u ovaj naš svijet i vrijeme, da bi i u njemu mogao biti rođen na otajstven način. On nas treba kao donositelje njegove utjehe i navjestitelje njegove nade u ljubavi ljudima ovog vremena i svih vremena. I jer i danas ima puno onih kojima nije donesena njegov utjeha i naviještena njegova nada, on ne kasni doći. On i dalje strpljivo čeka da nitko od nas ne propadne. Ali mi ne bismo smjeli besposleno čekati. Apostol Petar nas potiče da naše čekanje bude aktivno, da djelujemo. Poziva nas da se istaknemo „u svetu življenju i pobožnosti … pospješujući (tako) dolazak Dana Božjega.“ Evo nam puta! Evo onog što trebamo činiti! Gospodin je prvi put došao, postao jedan od nas, zato što je na svijetu bilo osoba poput Izaije, Ivana Krstitelja, poput Marije i Josipa. On je nastavio otajstveno dolaziti zato što je na ovom svijetu bilo onih koji su ga navješćivali i životom svjedočili, poput apostola Petra i drugih svetih ljudi koji su mu omogućili da u Crkvi može nastaviti svoje djelo. On će doći i o ovom Božiću bude li ljudi koji će ga danas prihvaćati i svjedočiti, navješćivati i darivati drugima. Ti ljudi ne bi trebali biti tek neki drugi ljudi. Ti bi ljudi trebali biti ponajprije mi kršćani, svatko od nas sa svojom odgovornošću i u svom vlastitom pozivu i poslanju.