11. nedjelja kroz godinu

Današnji evanđeoski ulomak govor o poslanju dvanaestorice Isusovih apostola. Isus ih u ovom prvom poslanju šalje isključivo „izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Nije to bez razloga.

Prvi razlog je to što je izraelski narod prvi narod kojega je Bog sebi izabrao. To je narod kojemu je u povijesti spasenja Bog povjerio posebnu zadaću da bude njegova predraga svojina mimo sve narode. Jedini uvjet je da budu vjerni, odnosno da čuvajući njegov savez postanu kraljevstvo svećenika, narod svet. Ovo govori da su Izraelci prvi izabrani, ali ne i jedini. Bog izabire Izrael, ali cilja puno dalje. Izrael i Izraelci, kraljevstvo svećenika i narod svet, imaju poslanje biti posrednici spasenja za sve druge narode svijeta. Ima i drugi razlog.

Drugi razlog je što se s poslanjem navještenja evanđelja uvijek treba krenuti od sebe i svojih. Ne možemo drugima nuditi ono što sami ne živimo i što nismo kao nešto vrijedno ponudili svojima. Ako ono što vjerujemo nismo prethodno ponudili svojima, kako će nam drugi moći povjerovati da je to zaista nešto što je vrijedno?

Izbor i poslanje baš dvanaestorice, a ne nekog drugog broja, napravljen je također s razlogom. Ovim se izborom i poslanjem sugerira izbor i poslanje jednog novog naroda. Taj se narod zove Crkva. Bog u Isusu želi sebi izabrati novi narod i osposobiti ga da nastavi njegovo djelo spasenja. Broj dvanaest je važan broj u Svetom pismu. Označava cjelinu Božjeg naroda. Dvanaest je broj Izraelovih plemena. Isus tu simboliku želi preuzeti i staviti je u temelje novog naroda. Dvanaestorica rodozačetnika Izraela nisu bili savršeni ljudi. Njihova posebnost nije u njihovoj kvaliteti, nego u Božjem izabiranju. Tako je i s ovom dvanaestoricom i novim Božjim narodom, Crkvom. Ima i tu svega. Postoje različiti popisi dvanaestorice apostola, koji ponekad i nisu sasvim usuglašeni. Ali svi imaju neke zajedničke elemente. Jedan od zajedničkih elemenata je to da je to bila dosta nesavršena i međusobno nepovezana skupina ljudi. Pa ipak, ta je skupina nastavila ono što je započeto u Isusu. Nastavili su njegovo poslanje u prostoru i vremenu. I u nama, Crkvi, koja boluje od istih nesavršenosti, nastavljaju to činiti i danas.

Svi popisi dvanaestorice na početak stavljaju Petra i na kraj Judu Iškariotskoga koji će postati izdajica. I svi spominju dva para braće, želeći nam s tim sugerirati da u ovom narodu trebaju vladati bratski odnosi. Od Mateja saznajemo da je tu i on kao bivši carinik, ali i da ima i jedan Kanaanac. Bilo je tu i zelota, koji su smatrali da se slobodu treba postići nasilnim sredstvima. Bilo je među dvanestoricom i farizeja, i saducej, konzervativaca i progresista, ambicioznih i naglih, ima tu i sumnjivaca… Kasnije će doći i ljudi iz drugih naroda i jezika, rasa i klasa… Važna su ova dvanaestorica da bismo mogli otkriti obrise novog Božjeg naroda koji se ne temelji na krvnim i političkim vezama, niti je, kao drugi narodi, ograničen teritorijem i jezikom, nego je upućen svim narodima. I u njega su uključeni svi. I svi zajedno dobivaju poslanje nastaviti djelo spasenja Isusa Krista, govoreći njegove riječi o blizini kraljevstva Božjega i čineći djela koja ga potvrđuju. I poslani su svima, počinjući od Izraela, odnosno od onih koji su nam najbliži, s kojima živimo.

U poslanju dvanaestorice trebamo otkriti i svoje vlastito poslanje. Svi smo kao kršćani, članovi Crkve, pozvani i poslani propovijedati evanđelje i raditi na izgradnji Božjeg kraljevstva. Isus šalje dvanaestoricu, ali se ne obraća samo njima nego i svima nama. Dvanaest i nas uključuje. On svoj govor o poslanju počinje pozivom na molitvu gospodaru žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Nije to ona konačna žetva na kraju vremena kad će žeteoci biti anđeli. Ta žetva je naše svakodnevno poslanje u svijetu, sa svim njegovim potrebama koje trebaju biti uključene u našu molitvu, ali i biti dotaknute našim kršćanskim služenjem. Nije ovo poziv na molitvu za duhovna zvanja drugih. Ovo je poziv na molitva za sebe i svoje kršćansko poslanje. Dvanaestorica izabranih i poslanih ne predstavljaju samo biskupe, svećenike i posvećene osobe. Oni predstavljaju svakoga vjernika i u skladu sa simbolikom broja dvanaest cijeli Božji narod. Moliti za poslanje radnika u Gospodnju žetvu je molitva da mi koji molimo možemo sebe otkriti kao radnike u toj žetvi, odnosno da mi možemo razumjeti i prihvatiti Božje osjećaje, ono njegovo suosjećanje jer su mnogi ljudi, zbog različitih razloga, bili i ostaju, „izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“. U molitvi je, danas kao i u onom prvom trenutku, moguće osjetiti potrebu ljudi i vremena. I kroz molitvu je moguće dobiti moć suočavanja sa svim onim što se u nama i oko nas suprotstavlja čovjekovom – fizičkom, psihičkom i duhovnom – životu. Molitva nije nešto čim uvjeravamo Boga što on treba napraviti. Molitva je način na koji otkrivamo Božju ljubav i suosjećanje, ono što je Bog učinio za nas, za čovjeka i svijet, i svoje poslanje, ono što on želi po nama nastaviti činiti. Molitva je usklađivanje s onim kriterijima i planovima koje nam je Bog objavio i pokazao u Isusu Kristu, kako bismo mogli nastaviti njegovo djelo. Ne možemo to sami. Isus nam daje svoju vlast. To nije vlast nad ljudima. To je vlast nad zlom koje je moguće pobijediti snagom njegove riječi. Vlast je to služenja u ljubavi. Kristov učenik nikad ne radi za vlastitu korist. Njegov cilj nije biti poznat, poštovan, bogat… Nije mu čak cilj ni to da on bude svet. Kristov se učenik besplatno stavlja na raspolaganje, kao što je to učinio i njegov učitelj, da bi svi drugi mogli postati sveti. I da bi se tako i on sam posvetio.