10. nedjelja kroz godinu (A)

Predstavljajući nam Boga kao onoga kojemu je „ljubav … mila, a ne žrtva, poznavanje Boga, a ne paljenice“, Boga koji nije došao „zvati pravednike, nego grešnike“, današnja nas liturgijska čitanja upoznaju s dva poziva. Prvi je onaj koji je upućen jednom pravedniku, praocu naše vjere Abrahamu. O njegovom pozivu „u nadi protiv svake nade“ govori drugo čitanje iz Poslanice Rimljanima, predstavljajući ga svima nama koji vjerujemo u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće kao uzor vjere, koja je ponajprije povjerenje u Boga i njegova obećanja. Drugi je poziv, rekli bismo ljudski također „u nadi protiv svake nade“ upućen jednom grešniku, cariniku Mateju. No u oba ova slučaja nada se nije prevarila. Abraham je doista postao, iako mu je tijelo već bilo obamrlo, ocem mnogih naroda. I Matej je doista postao vjerni i zauzeti apostol Isusa Krista i navjestitelj njegovog evanđelja sve do kraja zemlje, a po svom evanđelju i do kraja vremena. U ovom ćemo se razmišljanju zaustaviti na Matejevom pozivu. Razlog je sličnosti njegovog poziva s pozivom koji Bog upućuje svakom od nas u našoj prignutosti nad sobom i svojim interesima. Pronalazeći nas u toj prignutosti, Isus i nas poziva da krenemo za njim kako bismo se s njim mogli biti prignuti nad druge, one kojima nas on, kao i Mateja, šalje da budemo svjedoci njegovog evanđelja i njegove ljubavi.

Posebna važnost Matejevog primjera je što je to osoban primjer. Iako o sebi piše u trećem licu, Matej ne piše o tome što se dogodilo drugima. On piše o tome što se dogodilo njemu, o svom osobnom iskustvu s Isusom. Ističe dvije stvari koje su ga potaknule da se pokrene i krene za Isusom i njegovim pozivom. Prva je Isusov pogled. „Isus, prolazeći, ugleda“ Mateja. I druga su Isusove riječi koje nadopunjavaju i tumače taj pogled: „Pođi za mnom!“

Matej nije zaslužio Isusov poziv. Bio je carinik, suradnik okupatorske vlasti. Ljudi su ga se bojali, ali ga nisu voljeli. Zato su ga mrzili i prezirali. I smatrali nedostojnim. I isključenim iz zajednice Božjeg naroda. Isus vidi dublje. On uspijeva prodrijeti u nutrinu. Vidu u srce. Zato Matej ističe to da ga je Isus ugledao. I vidio drugačije nego drugi. Isus je u Matejevom srcu vidio drugačijeg Mateja od onoga kakvim se Matej prikazivao u javnosti. To je Matej koji može ostaviti sve i krenuti za Isusom, prepušten se njegovoj ljubavi koja ga želi uključiti u neshvatljivi plan spasenja koji Bog ima s njim, ali i sa svakim drugim čovjekom. To je ponajprije Isusov plan. A onda s njim i svih onih koji žele prihvatiti njegov poziv i ići za njim. Matej je jedan od tih. Zato mu kaže: „’Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim.“

Ovo „usta i pođe za njim“ u sebi sadrži Matejev ‘da’ Isusu i njegovom pozivu, ali i njegov „ne“ životu koji je živio prije toga, svemu onome što predstavlja carinarnicu. Matej zna da nije moguće slijediti Isusa i nastaviti živjeti starim životom. Slijediti Isusa traži od njega da mu na raspolaganje stavi cijelu svoju osobu. Ići za Isusom mora biti potpuno ulaganje sebe i svega svoga u Isusov poziv.  Samo je takvo ulaganje, moglo promijeniti i obratiti Mateja. I slugu rimske okupatorske vlasti i svojih sebičnih interesa, učiniti slugom Isusa Krista i njegovog evanđelja. Ovo novo Matejevo služenje, radikalno je drugačije od onog prvog. Ono prvo služenje je bio posao koji je Mateju, kroz svakodnevnu zabrinutost, muku i trud, omogućivao dobro odijelo, lagodnu svakodnevnicu i pun stol. Ali, kako to inače biva, to nas dugoročno ne može zadovoljiti. Čovjek nije stvoren da bi dobro jeo i dobro se oblačio. Jelo i odijelo, kao i sve drugo što možemo svesti na zadovoljenje vlastitih potreba, mogu zasititi fizičku glad i sačuvati od studeni, ali ne mogu čovjeka učiniti sretnim. Ne mogu ga čak niti zaštititi od stida. Zato je Matej bio nezadovoljan sa sobom i svojim životom. Nisu ga samo prezirali i mrzili drugi ljudi. I on je sam sebe mrzio i prezirao. I onda mu prilazi Isus, gleda ga i poziva. I to sve mijenja. Isusov pogled i poziv potiču Mateja na novo služenje, služenje u ljubavi. To služenje u ljubavi ne daje materijalno bogatstvo Matejevoj svakodnevnici, zapravo ga oduzima, ali mu daje osobno zadovoljstvo, blizinu i prijateljski pogled onih koje susreće. Daje mu i vječnost s Bogom. Do svoga susreta s Isusom Matej živio za novac, za zaradu, za ovozemaljski život. Od susreta s Isusom, ulažući sebe i sve svoje u odgovor na Isusov poziv, on živi za Isusa u kojemu je prepoznao Krista, živi za svoje bližnje, živi za vječnost.

Matej nije iznimka. Matej je slika svakog od nas. I ono što je Isus učinio s Matejom želi učiniti i s nama. Svi smo pred Bogom nedostojni. On nas je svojom milošću učinio dostojnima. I pozvao nas da ga slijedimo. Prolazeći ulicama našeg života, Isus i nam dolazi ususret. Gleda nas. I vidi dubinu našeg bića. Vidi i našu potrebu budemo ljubljeni i da ljubimo. I nama on predlaže da ga slijedimo: „Pođi za mnom“.  Ne poziva nas zato što smo posebni. Poziva nas zato jer smo obični, jer smo ljudi svog vremena, opterećeni svojim slabostima i manama, nasljednim osobinama i osobnim ograničenostima. Kao i Matej. Isus kroz sve to uspijeva prodrijeti i u našu nutrinu. I u njoj otkriti pravi potencijal. On ne čeka odgovor nego kreće dalje, ne osvrćući se. Želi da naš odgovor bude slobodan. I da bude radikalan, u smislu da naš „da“ njemu i od nas zahtjeva „ne“ svemu drugome što se njemu protivi, „ne“ našoj vlastitoj carinarnici i prignutosti nad samima sobom i svojim sebičnim interesima kako bi njegov poziv u našem životu postao primaran. A njegov je poziv ići za njim. On ide prvi pred nama i s nama. Želi, kao u Matejevom slučaju, naš dom učini svojim domom i naš stol učini svojim stolom, kako bi u našem domu i za našim stolom bilo mjesta za sve. Isus želi živjeti naš život, kako bismo mi živjeli njegovim životom i, poput Mateja, mogli prestati biti sluge ovozemaljskih interesa i vlastitih potreba i postati sluge i svjedoci njegove ljubavi onima kojima nas on šalje.  A on nas šalje svima, uključujući i mnogu našu braću i sestre, naše Mateje prignute nad sobom i svojim interesom u carinarnicama našeg vremena.