Svijećnica (Katedrala, 2.2.2022.g.)

Draga braćo i sestre!

Blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu predstavlja prigodu i poticaj da u svjetlu koje nas iz tog događaja obasjava vidimo sebe i ispitamo svoje prikazanje Bogu. Znamo da u svakoj sv. misi mi sami sebe zajedno s Isusom prikazujemo nebeskom Ocu. No, koliko to činimo doista predano, odnosno  koliko je ta liturgijska gesta pokrivena našim stvarnim životnim prikazanjem koje se ostvaruje ne samo riječima nego poglavito gestama poniznosti, poslušnosti, vjernosti, u življenom siromaštvu, u ustrajnoj nadi i  djelatnoj ljubavi. Ispitajmo sebe gledajući se u ogledalu samog Gospodina koji se prikazuje u Hramu, ali i onih koji ga u njemu prikazuju, kao i onih koji ga ondje dočekuju.

Pogledajmo se najprije u ogledalu Gospodina koji se prikazuje .

Evanđelje nam ga  predstavlja najprije kao onoga koji se podvrgava zakonu: «Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani…» Isus se podvrgava ljudskom zakonu, iako je Bog. Dobro je češće meditirati tu duboku Kristovu poniznosti, o kojoj je sv. Pavao u Poslanici Filipljanima napisao da  je Krist samog sebe «oplijenio», tj. lišio svoga božanstva. Isusovo je podvrgavanje židovskom Zakonu upravo nastavak tog procesa njegova «samo-poniženja», njegove «kenoze»  što je počelo utjelovljenjem. Tim činom Isus pokazuje  da ne traži za sebe nikakve iznimke, nikakva izuzetka ili privilegija, nego želi do kraja prihvatiti svu bremenitost ljudskog života.

U evanđelju nadalje čitamo: «Poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu…»  Nevjerojatno, gotovo da ne pomislimo da se je sv. pisac zabunio kada je napisao «poniješe Isusa da ga prikažu Gospodinu». Ta zar sam Isus nije  Gospodin? Doista, «On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe…». Te riječi sv. Pavla najbolje objašnjavaju izraz «Isusa prikazaše Gospodinu». Isus Krist je doista ravan Bogu, ali se sada ništa od toga ne vidi, ništa ne upućuje na njegovo božanstvo. Sada imamo pred sobom samo dijete kao svako drugo židovsko dijete koje su roditelji donijeli «prikazati» Bogu.

Evanđelje zatim govori o Mariji i Josipu koji su došli u Hram «da prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića». Riječ je o propisu iz  knjige Levitskog zakonika koji određuje: «Ako (majka) ne može da nađe dovoljno sredstava za grlo sitnog stada, neka onda uzme dvije grlice ili dva golubića – jedno za žrtvu paljenicu, a drugo za žrtvu okajnicu.» Ono, dakle, što su Marija i Josip prinijeli, bio je prinos siromaha. Marija, Majka Sina Božjega,  nije imala sredstava za skuplji prinos. Hvala joj u ime svih siromašnih majki  koje u njoj mogu prepoznati svoju sestru, kao što u njezinu Sinu svi siromasi mogu prepoznati svoga brata. No, ne diraju nas samo Marijino i Josipovo siromaštvo, nego i njihova poslušnost s kojom su spremno prihvatili ulogu koju im je Bog namijenio. U toj poslušnosti oni donose i Isusa u Hram i spremno ga daruju Bogu. Hvala im za taj divan primjer koji nas ne smije ostaviti ravnodušnim. Zato se, imajući njih dvoje pred očima, pitamo: Što je s mojim siromaštvom? Koliko sam doista ja poslušan volji Božjoj koja mi se očituje preko volje mojih poglavara, preko Glasa Crkve i moje savjesti, kao i preko tolikih znakova vremena? Jesam li uspio Bogu sebe, s onim što mi je najdraže, prikazati i darovati?

Zatim evanđelje govori o dvoje ljudi koji su dočekali Isusa u Hramu. Najprije o starcu Šimunu: «Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram.»

Predočimo si, braćo i sestre, tog starca. On se približio smrti, ali nije žalostan, jer je pravedan i vjeran. On je produhovljen, tj.  ispunjen Duhom Svetim. On se da voditi. Kao za ruku, Bog ga vodi u Hram. Dok o tome razmišljamo, molimo da se i mi prepustimo Gospodnjem vodstvu, da i nas on vodi kao što otac vodi svoje dijete.

«On (Šimun) blagoslovi Boga.» Pobožni su Židovi imali običaj tijekom cijelog dana izgovarati blagoslove. Oni najpobožniji, potaknuti tim običajem, bez prestanaka su svoju dušu uzdizali Bogu izgovarajući kratku molitvu: «Blagoslovljen budi, Gospodine!» I nas su učili, na početku naše duhovne formacije, da trebamo živjeti u stalnoj Božjoj prisutnosti i sve činiti na veću slavu Božju. Imajući pred sobom primjer starca Šimuna, ne možemo se ne zapitati  što je od toga još ostalo, tj.: Jesam li stekao naviku neprestano  blagoslivljati Boga?

Šimun reče Mariji, majci Isusovoj: «Ovaj je evo postavljen za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu! – da se razotkriju namisli mnogih srdaca.»

Spasenje po trpljenju! I Marija će u tome sudjelovati. A svakome se od nas postavlja pitanje: Kakvo je moje sudjelovanje u istom otajstvu otkupiteljskog križa?

«Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.» Krist, onaj koji je prikazan Gospodinu, univerzalni je Spasitelj, njegovo je spasenje namijenjeno svakom čovjeku. Što to za mene znači? Nalazim li u tome poticaj za neumornu evangelizaciju, za svjedočenje Kristove ljubavi prema svakom čovjeku? Ili sam previše zaokupljen samo svojim spasenjem, ili samo budućnošću svoje zajednice?

Uz starca Šimuna Isusa je u Hramu dočekala i proročica Ana: «Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu.»

Ana pripada skupini Jahvinih siromaha koje Biblija zove «anawim». Ona nema ništa svoga. Nije imala ni puno radosti u životu. Nesreća se rano sručila na njezin dom i ona je ostala sama. Ali je za svoju samoću našla rješenje provodeći sve svoje vrijeme u Hramu. Ona je toliko ostarjela i oslabila da s njome više nitko ne računa, tako da se je mogla smatrati posve beskorisnom. Ali pred Bogom ona nalazi rješenje pretvarajući svoj život u «prinos» Njemu, stavljajući se Njemu u službu. Sav je njezin život jedna vrsta žrtve koja se uzdiže prema nebu poput mirisa tamjana.

Tako njezin život, njezino siromaštvo dobiva beskonačnu vrijednost, vrijednost koja spašava svijet. Ta žena ima veću važnost u Božjim očima nego svi učitelji Zakona i svećenici koji vrše svoju službu u Hramu.

«Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o Djetetu.» Ana nije zatvorena u sebe, ona ne posti i ne moli za sebe, za svoje osobno spasenje, nego nosi u sebi «nadu Izraela». Kako je to kod nas? Nosim li ja, nosiš li ti u sebi nadu i očekivanja svijeta? Je li Crkva, Božji narod, prisutna u mojim molitvama? Je li misijsko poslanje Crkve dio mojih nada? Znam li svoju nemoć staviti na raspolaganje Bogu, da bi po Njemu postao jak premda sam slab?

Ana, starica, nije pasivna, rezignirana, ona čini ono što može: ona pripovijeda o Djetetu svima koji očekuju spasenje, ona hvali Boga, ona iz svega srca pjeva svojim staračkim glasom psalme u hramskom bogoslužju, a kad iziđe iz Hrama, govori o Bogu onima koji je žele slušati. A jesam li ja aktivan? Kakve su moje pjesme i molitve? Što ja govorim i svjedočim?

 

Evanđelje nas na kraju ponovno vraća Isusu.

«Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.»

To treba pozorno meditirati i u mašti si predstavljati. Isus ima tri godine… On raste. On ima šest godina… Pod utjecajem majčinih i Josipovih savjeta njegova se svijest postupno budi i oblikuje. On počinje ići u školu, uči čitati, on napreduje. A ipak, on je Bog. Kakav misterij, kakvo otajstvo!

Isus slijedi prirodni zakon fizičkog, ali i intelektualnog ljudskog rasta: on prolazi kroz pubertet i adolescenciju, on napreduje u mudrosti. On čak, premda je Sin Božji, tek postupno otkriva i spoznaje svoje poslanje i navikava se slušati, kako kaže pisac Poslanice Hebreijma (5; 8).

On je u svemu prihvatio naše ljudsko stanje. On je ostvario svoju vjernost Ocu u apsolutnoj poslušnosti svojem ljudskom stanju, krhkom i ograničenom, kakvo je bilo, On u svemu ravan Bogu, lišivši se svoga božanstva. Njemu se prikazati i zajedno s njime nebeskom Ocu, znači Njega nasljedovati u Njegovoj kenozi, u poslušnosti i siromaštvu, kao što su to činili oni koji su ga donijeli u Hram i koji su ga u hramu dočekali. Neka nam On, po njihovu svetom zagovor pomogne, da mu se doista sve savršenije suobličujemo i tako njegovim svetima pridružujemo. Amen.