21. nedjelja kroz godinu

Želimo li proći kroz uska vrata kroz koja prolaze oni koji se spašavaju, a što nam Isus u današnjem evanđelju ostavlja kao borbenu zadaću, moramo živjeti tako da nas Isus uvijek može prepoznati kao svoje. A on nas neće prepoznati kao svoje po onom što govorimo ili odijelu koje nosimo, nego po onom što jesmo u svom odnosu s Bogom, s drugim ljudima i stvorenim svijetom i sa samima sobom.

Prvi i temeljni odnos koji bi nas kao kršćane trebao činiti prepoznatljivim kao Isusove je odnos s Bogom. To bi trebao biti odnos vjere i povjerenja u Boga i njegov plan s nama koji nam je objavio u Isusu i koji otkrivamo iz odnosa koji imamo s njim. Kršćanin koji s Bogom uopće nema odnosa, koji se nikad ne moli, rijetko ili nikad ide na euharistiju “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 20), koji se Boga sjeti jedino kad mu treba, ako i tada, ne može otkriti Božji plan sa sobom i on, zapravo, niti nije kršćanin iako to možda i dalje formalno jest. Takav kršćanin riskira čuti Isusove riječi: „Ne znam vas, odakle ste!“

Da bismo bili kršćanski prepoznatljivi ne možemo se zaustaviti samo na odnosu s Bogom jer taj odnos uvijek uključuje i poslanje biti u odnosu s drugima na Božji način. Naše biti kršćani i Kristovi treba biti prepoznatljivo iz našeg odnosa prema drugim ljudima, koji su nam braća i sestre, naši bližnji. Odnos s drugima ljudima, pa i svom stvorenom stvarnošću, se uvijek treba nadahnjivati našim odnosom s Bogom, odnosno Božjim odnosom prema nama koji je uvijek mjerilo našeg odnosa prema bližnjima. Onaj tko se ne nadahnjuje na odnosu s Bogom u svojem odnosu s drugima, ne prepoznaje u njima braću i sestre, bližnje. Posljedice toga su različite, ali uvijek katastrofalne za čovjeka i čovječanstvo, a očitovale su se u onom prvom bratoubojstvu, tolikim ubojstvima i ratovima koji su se nakon toga dogodili, uključujući i ove koji se danas vode. Odvojenost od Boga je u pozadini bezbožnih ideologija koje su odvele u smrt milijune ljudi, ali i onih svakodnevnih ogovaranja, kleveti, svađa, krađa, mržnji, nasilja, različitih oblika mita, korupcije, klijentelizma, izrabljivanja i zakidanja drugih u njihovim pravima, pa sve do zagađivanja prirode i iscrpljivanja zemlje ne vodeći računa o drugim bićima i budućim generacijama. Svemu ovome kao izazovu i napasti ne uspijevamo odoljeti niti mi kršćani. Tim samo pokazujemo da ni mi zapravo nismo Isusovi, iako to formalno i dalje jesmo, te sa svima drugima koji slično čine riskiramo čuti Isusove riječi: „Odstupite od mene, svi zlotvori!“ Najgore od svega je kad nam kršćanstvo postane pokrivalo za takve oblike ponašanja. Ili kad svoje poznavanje s Isusom pretvorimo u paravan za neke druge interese.

Uz odnos prema Bogu i prema drugim ljudima, svojim bližnjima, prepoznatljivost našeg kršćanstva treba biti vidljiva i iz odnosa prema sebi samima. Kršćanin ljubi druge, ali ljubi i sebe samoga. I brine se za sebe u cjelovitosti svoga postojanja. Krist nas je poučio da druge ljubimo kao sebe same. Bez ljubavi prema sebi ne možemo ni druge ljubiti. Zato onaj kršćanin koji uništava svoje zdravlje neurednim životom, koji se ne brine za svoje ljudsko dostojanstvo, koji zanemaruje svoje vječno spasenje i sl., teško može biti prepoznat kao kršćanin i Kristov, iako formalno to i dalje jest. Zato i on riskira čuti upozorenje o mogućoj izbačenosti iz kruga onih koji su spašeni. Osim klasičnih oblika nebrige za sebe, koji su nekad i u kršćanskoj duhovnosti imali oblike samoozlijeđivanja koje Bog sigurno ne želi, u našem se vremenu ponovo pojavljuje nebriga o sebi nadahnuta iskrivljenom religioznošću. Nju slikovito dočarava ono insistiranje iz Isusove parabole: „Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!“ I ono riskira završiti istim Isusovim odgovorom kao i u prethodna dva slučaja: „Kažem vam: ne znam odakle ste.“

Ipak, današnje evanđelje ima i utješnu poruku. Ono ne govori samo o onima koji misle da će biti prepoznati, a neće. Ono govori i o onima koji misle da neće biti prepoznati, a hoće. Čini se da je poniznost jedna od najvažnijih kreposti Božjeg svijeta po kojoj ćemo za Isusa biti prepoznatljivi. Bilo bi važno kad bi to bila i naša krepost, a bit će ako se, ponizno služeći u ljubavi Bogu, braći i sestrama, budemo trudili i fizički i duhovno raditi i na sebi, ne samo u perspektivi prolazne sadašnjosti nego i neprolazne vječnosti.

Prije nekoliko danas slavili smo Marijino uznesenje na nebo. To je onaj trenutak konačnog Isusovog prepoznavanja Marije kao njegove majke. To što se njoj već dogodilo, cilj je i našeg kršćanskog života. Kršćani smo jer i mi želimo biti u nebu, odnosno riječima današnjeg evanđelja, jer i mi želimo biti među „onima koji se spasavaju.“ Marija je model i slika Crkve i svakog od nas kršćana. Ona nam pokazuje kako postići taj cilj spasenja. Još i više. Ona nas svojim zagovornom majčinski pomaže kako bismo u tome i uspjeli.