20. nedjelja kroz godinu

Sudbina proroka Jeremije je tipična sudbina proroka koje se odbacuje i progoni zato što su proroci. Ne želim ulaziti u polemike oko nekih slučajeva koji se i danas događaju u našoj Crkvi i društvu sa istim ili sličnim posljedicama za proroke. Ali žrtva proroka nije nikad uzaludna, koliko god da se nama to možda danas ne čini tako. U njihovoj žrtvi začetak je promijene, početak bolje Crkve, boljeg društva, boljeg čovječanstva.

I Isusova sudbina je proročka sudbina. Svojim poslanjem i on je kao i Jeremija želio na zemlju donijeti mir zajedništva s Bogom i s bližnjima, počinjući od onih koji su njegovi, ali oni su ga odbacili. Umjesto da je uspio donijeti mir dogodilo se razdjeljenje. Opisujući svoje proročko poslanje Isus se služi slikama „oganja“ i „krsta“. U ovim slikama možemo prepoznati njegovo proročko neslaganje s mirom ljudskih kompromisa i podilaženja, mirom koji daje ovaj svijet, a što će na kraju, također kao i u slučaju proroka Jeremije, rezultirati i njegovom odbačenošću, odnosno mukom i smrću na križu.

Isusova sudbina, koja je sudbina proroka, sudbina je onih koji su njegovi. Cijela Crkva je pozvana biti proročki narod. I svaki kršćanin je na svoj način pozvan biti prorok. I od tog poslanja ne smijemo olako odustati, bez obzira na cijenu.

Isus naglašava da će se nemir i razdijeljenost oko njega voditi između različitih osoba koje su međusobno povezane, bliske. Sudbina proroka je da ih odbacuju oni do kojih im je najviše stalo, njihovi. Ipak, ovaj sukob s proročkim poslanjem često nije izvanjski nego je unutarnji. On se odvija u nama samima. Iako je i Crkva uvijek imala i ima onih koji su se izvan nje zbog različitih načina protivili njezinom proročkom poslanju, ili ga željeli kompromitirati, najveća oporba proročkom poslanju Crkve je uvijek bila i jest u njoj samoj. I mi kršćani nismo toliko spriječeni u zadaći biti proroci od drugih koliko od sebe samih. Na ovom tragu možemo reći da biti prorok u pluralnom društvu u kakvome danas Crkva i kršćani žive i vrše svoje poslanje ne ovisi toliko o borbi s onim drugima koji nas navodno žele ušutkati i spriječiti biti proroci, iako ima i toga, nego o borbi u nama samima i s nama samima, s našim vlastitim egoizmima i kompromisima koji nam ne dozvoljavaju da budemo proroci i da svojim životom autentično svjedočimo Isusa Krista i njegovo evanđelje.

Svi smo pozvani i poslani i kao Crkva i kao kršćani biti proroci na onaj način na koji ju je živio prorok Jeremija i mnogi drugi starozavjetni ljudi koje Poslanica Hebrejima naziva „oblakom svjedoka“. Moramo ipak priznati da je to ideal koji nije lako doseći. Ali je moguće, kako nam to svjedoči i naš kršćanski „oblak svjedoka“, a riječ je o velikom broju autentičnih ljudi i kršćana koji su nasljedujući Isusa Krista mijenjali i mijenjaju na bolje ovaj svijet. Želio bih, međutim, primijetiti da proročko poslanje nije rezervirano samo za nas kršćane. Postoji također i „oblak svjedoka“ mnogih dobrih ljudi izvan Crkve i kršćanstva koji su, iako nikad nisu upoznali ili formalno prihvatili Krista, ugradili svoje živote u njegovo poslanje preobrazbe i spasenje čovjeka, svakog čovjeka, a osobito onih ljudi koji su zbog različitih razloga isključeni i marginalizirani. Želimo li biti Kristovi moramo ih nasljedovati. Ovo je važnije od onoga što formalno jesmo kao kršćani. Budemo stoga i mi s njima proročki glas onih koji nemaju glasa, onih koji su ugroženi i nepravedno progonjeni, možda i zato što govore istinu, zato što su proroci. Primjer ovakvog djelovanja nam nudi jedan svetopisamski stranac u današnjoj liturgiji. Mislim da nije slučajno što se radi o strancu jer nam se tim širi pogled i na proroke izvan vlastitih zajednica. Riječ je o Kušitu Ebed-Melek. On je gledajući što su njegovi sugrađani nezadovoljni istinom koju im je govorio učinili proroku Jeremiji, odlučio spasiti proroka Jeremiju od sigurne smrti.

Kao kršćanima i Crkvi nam je još više primjer i uzor sam Isus. U njemu nam je Bog prišao kako nam ne bi bio i ostao stranac nego bi postao jedan od nas, naš. I kako bismo u njemu koji je naš i mi mogli biti svoji jedni za druge i za sve ljude. On nam je primjer i kad želimo biti proroci, ali i kad smo glas savjesti Crkve i društva u zaštiti obespravljenih, onih koji su na rubu ili, kako to kaže papa Franjo, na periferijama Crkve i društva. Zato, poučava nas Poslanica Hebrejima, „uprimo pogled u (njega) početnika i dovršitelja vjere, … koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno (promotrimo) njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne (klonemo) duhom.“