12. nedjelja kroz godinu

Zbog svoga porijekla, a potjecao je iz Galileje i niže društvene klase, i još više zbog onoga što je govorio i činio, Isus iz Nazareta se nije uklapao u mesijanska očekivanja židovskog naroda. Oni su očekivali političkog Mesiju, snažnog poput Samsona, vojskovođu poput Davida, mudrog poput Salomona… A on nije bio ništa od toga.

Mi kršćani ispovijedamo ipak da je Isus iz Nazareta obećani Mesija – Krist. Tu je vjeru prva Crkva sažela u Petrov odgovor Isusu: „Ti si Pomazanik – Krist!“ Isus prihvaća ovu ispovijest, priznajući se prešutno Kristom. Zanimljivo je da svojim učenicima, čak s prijetnjom, brani da o tome govore drugima. Zašto? Zato što sama ispovijest vjere u njegovo mesijanstvo nije dovoljna, dapače ako je krivo shvaćena može biti i opasna. Prije ispovijesti da je Isus iz Nazareta Krist potrebno je uskladiti sadržaj tog pojma s onim što on sam misli pod tim pojmom.  A  u tom se trenutku još uvijek sadržaj onoga što pod tim pojmom misli Petar i drugi učenici, razlikovao od onoga što je pod tim pojmom podrazumijevao Isus. Oni su očekivali Mesiju kakvog su očekivali i njihovi suvremenici. Zato će u vlastitoj zajednici nastaviti borbu za prva mjesta, sličnu onoj koja postoji i u svakom drugom političkom sustavu, nadajući se da će to odgovarati njihovim budućim položajima kad se Isus i konačno svima očituje kao Mesija – Krist. I zato će biti zbunjeni i izgubljeni kad se dogodi njegovo uhićenje i smrt.

Zbog razlika između onoga što Isus misli pod pojmom Krist i onog što pod tim pojmom misle njegovi učenici, Isus započinje tumačiti sadržaj svoga biti „Krist – Pomazanik Božji“. Zato Petrovu ispovijest vjere slijedi prvi navještaj muke i uskrsnuća kojim Isus otkriva pravo značenje svoga biti Krist. Njegov biti Krist je suprotno od onog biti Krist njegovih suvremenika, ali i njegovih učenika. Ono što bi za političkog Krsta bila pobjeda, za njega bi bio poraz. Ono što bi za političkog Krista bio poraz, to je za Isusa Krista pobjeda. U ovom se nalazi specifičnost kršćanstva koje ispovijeda vjeru u Boga koji je u Isusu iz Nazareta postao čovjek i učinio se slugom ljubavi do kraja, do smrti na križu. I želimo li biti kršćani, i mi smo pozvani tu logiku svakodnevno živjeti, stvarno, u različitim životnim situacijama koje od nas traže da Isusa i njegov način biti Krist nasljedujemo.

Nažalost mnogi prihvaćaju Isusa kao Krista, ali ne žele prihvatili i sadržaj njegovog biti Krist. To je problem Crkve od početka. Prihvatili smo Isusa kao Krista, a onda ga sebi prilagodili, umjesto da smo sebe prilagodili Isusu kao Kristu. Prilagođavanjem Isusa kao Krista sebi, prilagodili smo i sadržaj onoga našega biti njegovi učenici. Zato se kroz cijelu povijest Crkve događalo, a i danas događa da Isusovi glavni oponenti i neprijatelji nisu bili oni koji ga nisu prihvatili kao Krista, pa čak i onda kad su bili Kristovi progonitelji u progonima kršćana, nego oni koji su ga prihvatili, a onda prilagodili sebi. U ovom, možda i olako, prepoznajemo različite oblike moralnih zastranjenja. Ali ovdje se ponajmanje radi o tome. Ovdje se prvenstveno radi o onim povijesnim nakupinama i tradicijama kojih se grčevito držimo, iako su nam skrile Isusovo značenje biti Krist i biti njegovi učenici. I ovdje se radi o našoj nespremnosti da se toga što je nevažno, a mi smo to učinili važnim, odreknemo kako bismo poput Krista bili slobodni služiti, pa i umrijeti iz ljubavi kao on.

„Koji god ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“, kaže nam sv. Pavao ulomku iz Poslanice Galaćanima. Ta poslanica je napisana kršćanima koji nisu razumjeli, a i danas ne razume, Isusov način biti Krist. Onda se to odnosilo na prisiljavanje kršćana iz poganstva na obdržavanje židovskog zakona. Danas se radi o insistiranju na jasnim pastoralnim pravilima i pokušaju da se sve stavi u kalupe, za sve već ima gotove recepte. I jedno i drugo je strah od slobode. A Bog Isusa Krista nas želi slobodne. Samo ako smo slobodni možemo biti „Kristom zaodjenuti.“ A njim zaodjenuti znači „danomice“, svakodnevno i u svemu, slobodno prihvaćati njegov vrijednosti sustav i ugrađivati ga u svoj vlastiti život, odnose, izbore…, uzimajući „križ svoj“, odnosno opredjeljujući se radikalno za ljubav, za dobro, za mir, za opraštanje, za služenje…