Treća korizmena nedjelja

(Iv 2, 13-25)

Nakon što je započeo svoje poslanje, Isus je prvi put došao u jeruzalemski hram. Nije mu se svidjelo ono što je vidio. Zato je učinio bič od užeta kojim je bio opasan i s odlučnošću počeo tjerati prodavače i rasipati njihovu robu. Današnje evanđelje nudi dva objašnjenja za ovakvo Isusovo ponašanje.

Prvo objašnjenje je njegova revnost za Božji dom: „Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.“ Ovo je revnost za Boga. Trgovci su svojom trgovinom povezanom sa žrtvama koje su se u hramu prinosile Boga pretvorili u trgovačku robu. A Isus zna da on nije trgovac. I da njegova milost nije trgovačka roba. On zna da je Bog onaj koji nas ljubi, kojemu je stalo do nas. I da njemu nisu potrebne naše žrtve.  I da nam je sa žrtvama i bez žrtava svejedno blizu. Sa žrtvama i bez žrtava Isusov Bog je naš Bog. Uvedemo li trgovinu u svoje odnose s Bogom, izgubit ćemo Boga i Bog će izgubiti nas. Zato je Isus ljut na trgovinu i trgovce. Nije to samo problem Isusovih suvremenika. To može biti i naš problem. Trgovina u odnosu s Bogom je prisutna uvijek kad mislimo da žrtvama možemo postići Božju milost i da novcem možemo umilostiviti Boga. 

Drugo objašnjenje je Isus sam i njegovo poslanje ljubavi: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Isus je govorio o sebi i svojoj ljubavi prema nama koja će svoj vrhunac  imati smrti i uskrsnuću, kao konačnom dokazu da je Bog zaista Bog naš, Bog koji želi da zauvijek možemo biti i ostati njegovi. To je poruka o novom savezu kojim će biti dokinut starozavjetni hram i njegove žrtve i uspostavljen novi hram i nova žrtva koju kršćani trajno slave i ponavljaju euharistijom. Uspostavljanjem ove jedinstvene novozavjetne žrtve, u kojoj nisu nužni trgovački odnosi da bi se nabavio prinos za žrtvu jer je žrtveni prinos sam Isus, Isus je želio ukloniti uzrok krivog shvaćanja Boga i pretvaranja Boga, a tim i bližnjih, u sredstvo postizanja ovozemaljskih interesa. Je li u tome uspio? Nažalost ne u potpunosti. Ponekad se u trgovinu pretvore i prilozi za mise, koji su ostatak starokršćanske prakse da vjernici sudjeluju u euharistiji prinoseći darove potrebne za slavlje (osobito kruh i vino), kao i druge darove za uzdržavanje svećenstva i za hranu najpotrebnijima. Ne radi se ovdje o problematiziranju običaja davanja priloga za misu, darivanja svećenika i Crkve – svećenici od nečega moraju živjeti i Crkvi su potrebna materijalna sredstva da bi mogla vršiti svoje poslanja – nego o problematiziranju trgovačkog postupanja koje Boga i njegove milosti pretvara u robu koja se prodaje i kupuje.

Isusov ispad u jeruzalemskom hramu sablaznio je njegove suvremenike, a mnogima je bio i čin ludosti. Nije se to nije dogodilo prvi, a ni posljednji put. Uostalom, mi kršćani „propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.“ No nije dovoljno samo propovijedati takvog Krista. Kristovu sablazan i ludost, a zapravo Božju snagu i Božju mudrost, treba i živjeti. Ona je na svoj način sažeta u Božjim zapovijedima, a u punini se očitovala u vazmenom otajstvu za koje se korizmom pripravljamo. I nas zato treba izjedati revnost za čistoću Božjeg hrama. Nisu taj Božji hram naše crkve, iako se i za njih trebamo brinuti, nego mi sami. On je i Crkva, ali ne toliko kao zgrada, nego kao zajednice vjernika. Crkva – zajednica je autentični novozavjetni Božji hram u kojemu i po kojemu Isus Krist, kao Glava Crkve, trajno želi ostati prisutan među nama, dok svi zajedno ne zaživimo puninu života u Bogu. Ovo je velika odgovornost Crkve – zajednice koja od svih nas trajno, a osobito u ovom privilegiranom vremenu crkvene godine, zahtjeva budnost, kako se i u Crkvi ne bi dogodilo da se Boga i njegovu milost pretvara u robu i stavlja na prodaju.