5. nedjelja kroz godinu (B) – (sv. Tripun), Rijeka 2021

Današnje evanđelje prikazuje Isusa kao onoga koji oslobađa od ognjice, ozdravlja od bolesti i istjeruje zloduhe, odnosno kao onoga koji nas oslobađa od različitih oblika patnje. Ali evanđelje se tu ne zaustavlja. Evanđelje koje je Isus došao propovijedati nije evanđelje oslobođenja od patnje, nego evanđelje Božjeg sudioništva u našoj patnji. I kao takvo je put prema puno važnijem oslobođenju koje će nam Isus pokazati svojim primjerom i ponuditi kao model nasljedovanja, a to je oslobođenje da bismo služili. Služenje ne uklanja ljudsku patnju, ali je čini podnošljivom. Ono je način na koji se s njom na nov način možemo suočiti. I s njom se možemo nositi osnaženi Isusovom patnjom s nama i za nas, kojoj je križ i ono što on znači najviši doseg, a s patnjom i sa svakim ljudskim beznađem, nesrećom, bolešću, osamljenošću, umiranjem… uključujući, dakako, i ovo vrijeme pandemije koje živimo s cijelim čovječanstvom.

Zbog važnosti služenja, ali i naše sklonosti da se pred njim povučemo u svijet svojih vlastitih interesa, a nerijetko i predrasuda, jedno od prvih Isusovih čuda u Markovom evanđelju je čudo ozdravljenje Petrove punice. Petrova punica predstavlja sve one koji su zatvoreni u svoju pogrešnu sliku Boga, svoje predrasude o drugima, ali i svoju sebičnost, postali nemoćni da bi služili. I zato leže „u ognjici“. Nakon što joj Isus „pristupi, prihvati je za ruku i podiže“, a zapravo nakon što joj je pokazao svoju blizinu u patnji i svoju raspoloživost da joj služi, ona oslobođena od ognjice ponovo postaje sposobna da bi služila: „I pusti je ognjica. I posluživaše im.“

Crkvi i svijetu su danas potrebni kršćani oslobođeni od svih oblika „ognjice“, odnosno slobodni od pogrešne slike Boga, osobito Boga koji kažnjava, koji se osvećuje. I oslobođeni od svih predrasuda koje imamo o drugima, kao što ih je i Petrove punica vjerojatno imala o Isusu, putujućem propovjedniku koji je promijenio život njezine obitelji. I biti slobodni od svih svojih sebičnosti koje nas također mogu prikovati u postelju i zapaliti u nama „ognjicu“, kao što se vjerojatno dogodilo Petrovoj punici jer je Petar napustio svoje zanimanje i obitelj i krenuo za Isusom. To su kršćani koji su, svojim zauzetim djelovanjem i u Crkvi i u svijetu, spremni sebe i svoje živote potpuno slaviti u službu drugima. To je zadaća koja se započinje od onih koji su nam najbliži, ali se tu ne zaustavlja. Ta zadaća nema obiteljska, nacionalna ili vjerska obilježja nego je sveopća. I ne iscrpljuje se, koliko god da je neka tema važna, samo na jednoj temi, kao što je na primjer – spomenimo i to uz Dan života – tema pobačaja. Budući da se u posljednje vrijeme, a zbog potrebe novog zakona, o tome dosta govori, valja reći da smo se svi, prije svega kao ljudi jer to je pitanje ljudskosti, a tek onda i kao kršćani-katolici, i svatko od nas s onom ulogom koju ima u društvu u Crkvi, dužni založiti za zaštitu nerođenih, ali  zaštitu svih oblika života. Zato tu ne treba stati nego je potrebno proširiti pogled i rastvoriti srce i da bi se u njega mogle uključi i majke koje se nalaze pred sličnim izborima i svi drugi koji su potrebni Kristove utjehe i blizine, uključujući i one koji drugačije govore, vjeruju ili izgledaju od nas, poput migranata koji često ne žele drugo nego li živjeti, a s tim širenjem pogleda i srca i naše dužnosti da ih zaštitimo, da učinimo sve što je u našoj moći za njih i njihov dostojanstveniji život.

Nespremnost da bi se služilo je glavna oznaka zloduha s kojim se Isus sukobio i kojega je pobijedio svojom spremnošću služenja, do smrti, smrti na križu. I ako išta doista ugrožava  našu ljudsku egzistenciju, ali i naše kršćansko poslanje, onda je to nespremnost služenja. Ona je razlog što mnoge obitelji više ne funkcioniraju, što su mnogi životi zaustavljeni na samom početku, što smo kao narod i kontinent sve stariji i, kao posljedica toga, sve osamljeniji. I, dakako, sve nesposobniji da bismo očuvali i prenijeli život! I da bismo zaštitili život svih onih koji nas trebaju da ih prihvatimo i zaštitimo. O dvije kategorije takvih osoba, a oni su napuštena djeca i napuštene starije i bolesne osobe koje trebaju obitelj koja će ih udomiti, progovara i poruka za Dan života Vijeća HBK za život i obitelj. Ta je nespremnost služiti vidljiva na svim razinama suvremenog društva, a nerijetko i Crkve. Ona se nalazi u temeljima krize naše zapadno-europske civilizacije.

Ipak, nije sve tako tragično. Petrova punica, koju je Isus ozdravio od „ognjice“ koja ju je držala prikovanu i onesposobljenu da bi služila, dokaz je da je moguće živjeti i drugačije.  S njom su to, moramo i to primijetiti i priznati, i mnogi drugi jučer, kao i danas. Današnja liturgija ističe sv. Pavla i njegov primjer. On kaže: „Sām sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja.“ Svoj pogled u ovom misnom slavlju, uz čestitke i pozdrav  Hrvatskoj bratovštini „Bokeljska Mornarica 809“ – Rijeka, kao i svim Kotorkama i Kotoranima u Rijeci, želimo uputiti i prema Tripunu, mladiću od 17 godina koji je, pod geslom: „Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!“,  podnio mučeničku smrt u vrijeme Dacijevog progona 249. Za što je to mladi Tripun bio slobodan? Bio je slobodan za služenje, poradi evanđelja, Isusu Kristu do smrti. Kao što je, iako su mletački trgovci htjeli drugačije, jednako tako kao svetac bio slobodan, poradi evanđelja, izabrati Kotor da bi mu bio nebeski zaštitnik, što čini već punih 1212 godina. Slično se, nešto kasnije, može reći i za sv. Vlaha (ili ovdje u Rijeci Blaža), koji se slavi isti dan i njegovih 1050 godina povezanosti s Dubrovnikom, a što najbolje izražava njegovo geslo: „Radije biti koristan nego vladati!“ Koristim priliku da bih pozdravio svoje Dubrovkinje i Dubrovčane ovdje u Rijeci i čestitao im Festu sv. Vlaha koja se u Dubrovniku u ovim trenucima polako privodi kraju. No ne treba tu stati. Povijest Crkve je puna sličnih primjera. Za koji dan ćemo proslaviti bl. Alojzija Stepinca koji je, također kao jedan u nizu onih koji su sebe i svoj život, poradi evanđelja, do kraja ugradili u poslanje služenja bez obzira na cijenu. Važno je primijetiti ove primjere. Ali nije to dovoljno. Potrebno ih je i nasljedovati u služenju. Nije to lako. Ali oni su dokaz da je s Isusom Kristom, koji liječi i našu „ognjicu“ i nemoć, to postalo moguće. Zamolimo zato danas i mi Isusa da i nama pristupi u našim „ognjicama“, da nas uhvati za ruku i podigne. I oslobođene osposobi posluživati ga propovijedajući evanđelje riječima i životom svima onima kojima nas on šalje. Zamolimo i sv. Tripuna da nas i on nastavi svojim primjerom na to poticati. Osobito to molimo za osobito vas, njegove Kotoranke i Kotorane, i to ne samo kroz uključenost u vašu Hrvatsku bratovštinu „Bokeljska Mornarica 809“ Rijeka, nego i općenito po uključenosti u crkvena i društvena zbivanja. Učinimo to i riječima himna sv. Trpuna:

 

„Tripune slavni, odvjetniče možni,
Taj nam isprosi vrli duh pobožni,
Paklene svladaj pogibeljne niti
V’jekom nas štiti.“

Amen!