Propovijed apostolskog nuncija u RH mons. Giorgia Lingue na proslavi blagdana sv. Vida

Preuzvišeni gospodine biskupe, gospodine gradonačelniče

Predstavnici državnih i crkvenih vlasti,

Draga braćo i sestre,

 

okupili smo se ovdje kako bismo proslavili svetoga Vida, zaštitnika Riječke nadbiskupije i grada Rijeke. O svetom Vidu ne znamo mnogo. Njegov je životopis pun izvanrednih događaja i teško je razlikovati povijest i legendu. Ali jedno je sigurno, da je svoj život završio kao mučenik u doba Dioklecijana.

Dok sam istraživao podatke o njemu, dirnule su me ove činjenice.

Prije svega, raširenost štovanja ovoga sveca. Relikvije svetoga Vida nalaze se u mnogim dijelovima Europe – od Rima do Pariza, u Pragu, u Njemačkoj.

Samo ga u Italiji preko 80 općina štuje kao svoga zaštitnika. Sveti Vid se i u Hrvatskoj, osim ovdje u Rijeci, posebno štuje u Varaždinu, Vrbovcu i nekim drugim mjestima. Rijeka je, dakle, u dobrom društvu!

Drugo, što me se posebno dojmilo, jest činjenica da se svetoga Vida štuje u skupini takozvanih „četrnaest svetih pomoćnika“, među kojima su najpoznatiji sveti Juraj, sveti Roko, sveta Barbara, sveti Vlaho itd. kojima se pripisuju brojna uslišanja pri zagovoru za zaštitu od nekih bolesti. Možda bismo upravo danas mogli zazivati svetoga Vida zbog bolesti koja se i nadalje nastavlja širiti po cijelome svijetu, pandemije COVID-19. Tko zna nije li i po njegovu zagovoru Hrvatska bila, barem do sada, prilično pošteđena?

U ovom bih se trenutku želio spomenuti svih onih koji su preminuli, u samoći, zato što im se nitko nije mogao približiti, u ovoj zemlji i u cijelome svijetu. Zamolimo Gospodina da primi njihove duše u svoj mir i utješi njihove obitelji.

Treće što je privuklo moju pozornost među posebnostima ovoga sveca jest njegova ekumenska dimenzija. Posebno štovanje uživa i u Pravoslavnoj Crkvi. Zamolimo ga da nam bude pomoćnik u ekumenskom hodu i ubrza toliko potrebno jedinstvo. Znamo kako je Isus usrdno molio. Znamo da svijet ne može vjerovati ako nismo ujedinjeni: „Da svi budu jedno, da svijet uzvjeruje“, molio je Isus. Razdori među kršćanima često su sablazan, pa i za ateiste. To nas potiče da tu ekumensku dimenziju, taj hod prema krćanskom jedinstvu, potpunije ugradimo u svoj vjernički život. Neka nam u tom upravo sveti Vidi, koga štuje i Pravoslavna Crkva, pomogne.

Posljednje što me se dojmilo kod svetoga Vida bila je njegova hrabrost, osobito hrabrost da bude vjeran Kristu, usprkos svemu, čak i protivljenju svoga oca. Povjerimo Svetom Vidu sve one koji nemaju sreće imati obitelj koja im pomaže da upoznaju Krista i koja ih odgaja u vjeri. Mnogo je djece koja, nažalost, u roditeljima ne vide  dobar primjer, ne dobivaju kršćanski odgoj, iako su krštena. I tako su prikraćena u bitnim stvarima već u svom djetinjstvu.

Molimo za  roditelje, ne samo da dosljedno žive svoju vjeru, nego da se riječju i primjerom trude da tu vjeru prenesu svojoj djeci.  Neka ih sveti Vid zagovara i pomogne im u njihovoj teškoj, a tako važnoj zadaći odgajanja djece. Preporučimo svetom Vidu posebno onu djecu koja nisu imala ili nemaju u obitelji zdrav kršćanski odgoj.

Duhovna poruka

U Evanđelju smo čuli vrlo lijep ulomak o Isusu koji govori o odnosu između sebe i svojih učenika: „Ja sam trs, vi ste loze.” Sveti Vid bio je loza koja je uistinu sjedinjena s trsom i za njega možemo reći: „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.“

Papa Franjo je 13. svibnja, u propovijedi na svetoj Misi u Domu svete Marte u Vatikanu, tumačio ovaj ulomak Evanđelja i govorio o ljepoti „uzajamno ostati“ mi u Isusu i On u nama: „tko ostaje u meni i ja u njemu“. I istaknuo je da nije samo naša dužnost ostati u Isusu, nego je i Njegova dužnost da ostaje u nama. Sam se obvezao da će ostati u nama. Papa se pitao: „Ali zašto Isus treba ostati u nama? To je ista ona potreba, rekao je, zbog koje trsu treba loza. Kada ne bi imao loze, ne bi mogao donijeti plodove. Tako Isus, bez nas, ne bi mogao donijeti ploda. Zbog toga On sam želi ostati u nama, zalaže se ostati u nama.“

A onda je papa Franjo nastavio, spontanim stilom onoga koji govoreći, improvizira: „Kada Evanđelje govori da smo svjetlost svijeta, kaže: ‘Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima’ (Mt 5,16). Isus treba naše svjedočanstvo. Svjedočiti u njegovo ime jer vjera, Evanđelje raste svjedočenjem. To je otajstveni način: Isus, iako proslavljen na Nebu, nakon što je prošao Muku, treba naše svjedočanstvo kako bi rasli, naviještali, kako bi Crkva rasla. To je uzajamno otajstvo onoga ‘ostati’. On, Otac i Duh ostaju u nama i mi ostajemo u Isusu.“ Završetak citata.

Kako je to divno! Naše je svjedočanstvo potrebno kako bi svijet upoznao Isusa. Onda on čini sve da ostane u nama, stalo mu je do toga! I mi moramo učiniti sve da ostanemo sjedinjeni s njim. U protivnom, loza se osuši te se baca. To je nama u interesu! Ostati sjedinjeni s Isusom je „dobitna kombinacija“, kako se to kaže vojnim i gospodarskim pojmovima. Dobit za obje strane! To je uzajamni interes!

Sveti je Vid to shvatio. Dao je svoj život Isusu jer je Isus prije toga dao svoj život za njega. Naše zalaganje da budemo sjedinjeni s Isusom dužno je iskazivanje zahvalnosti jer je On prvi dao svoju krv za nas. Želio je ostati ujedinjen s nama sve do prolijevanja svoje krvi za nas.

Aktualnost

I danas postoje ljudi koji su spremni dati život kako bi ostali sjedinjeni s Isusom. Nadam se da svi mi ovdje nazočni to želimo. To nije uvijek lako. Naša je sreća što je On vjeran i uvijek spreman ponovo nas prihvatiti, čak i ako smo se „udaljili“. Isus je poput kirurga, sposoban ponovno nas pripojiti sebi, dopuštajući da njegova krv ponovno započne teći u nama.

Svojim sam očima vidio ljude koji su sve ostavili, ali se Krista nisu htjeli odreći. Bio sam nuncij u Iraku kada je ISIL stigao u Mosul, drevni biblijski grad Ninivu, gdje je prorok Jona bio poslan od Boga da propovijeda. Nakon osvajanja grada kršćanima su ostavili tri mogućnosti: otići, platiti vrlo visoku cijenu da bi bili zaštićeni ili bi žene ostale kao ropkinje, a muškarci bili ubijeni. Imali su 48 sati za odluku.

Svi kršćani, njih oko 120.000 koji su tamo živjeli, odlučili su napustiti Mosul i susjedna sela kako bi se sklonili u susjedni Kurdistan. Zamislite, u dvorištu Biskupije Erbil, glavnoga grada Kurdistana, u dva dana primljeno je oko 2000 tih prognanika.

Za mene je to bio veoma potresan doživljaj. Ljudi su ostali  bez svega. Što učiniti?  Očajni i poniženi čekali su da im stigne pomoć neke humanitarne organizacije. Posebno sam bio pod dojmom gledajući muškarce. Žene su bile zauzete brigom oko djece koja su, naravno, imala prednost u pomoći koja je dolazila. Muškarci su sjedili ugasloga pogleda, gledali su sad  desno, sad  lijevo. Vidjelo se da nešto očekuju, ali ni sami nisu znali što. Vidjelo se kako razmišljaju o onome što su ostavili za sobom i možda smišljaju planove za budućnost, ali kamo krenuti? Što učiniti, kad više ničega nemaju!?

Među njima je bio i Amir. Bio je bogat gospodin iz Mosula. Bio je vlasnik poznatog supermarketa. On bi sebi svojom imovinom mogao priuštiti plaćanje visoke cijene kojom bi imao osiguranu zaštitu ISIL-a, ali nije htio svojim novcem financirati te beskrupulozne fundamentaliste. Nije želio ostati kao jedini kršćanin u tome gradu. Nije želio sebe izložiti i ostati bez sakramenata i tog blagoslovljenog zajedništva s Kristom. Ostavio je sve i krenuo sa svojom obitelji i našao se u izbjegličkom logoru u organizaciji Caritasa, u školskoj sportskoj dvorani. Njegov su „dom“ sada bile one četiri plahte koje su mu dali i koje je objesio na tanku žicu, kako bi zaštitio privatnost svoje obitelji od drugih obitelji koje su živjele pored njih. Bilo je najmanje 50 obitelji koje su živjele na tom uskom prostoru u sportskoj dvorani.

Jednoga dana bagdadski patrijarh, poglavar Iračke kaldejske Crkve, Istočne Crkve koja je u punom zajedništvu s Rimom, a koji je bio njegov župnik u Mosulu prije nego što je postao biskup, posjetio je taj izbjeglički logor, prepoznao ga je i upitao: „Amire, što ti radiš ovdje?“

A on će: „Izgubio sam sve!“

Izgubio je sve, apsolutno sve, dom, posao, automobil, bankovni račun … ali se nije odrekao vjere u Isusa. Hio je dijeliti zajedništvo s cijelom kršćanskom zajednicom. Junak i svjedok vjere poput  mučenika svetoga Vida.

Danas je i Dan grada. Čestitam Gradskom poglavarstvu, kao i svakom pojedinom građaninu ovog lijepog grada i želim vam svestrani napredak u svakom pogledu. Iznad svega jedno složno zajedništvo, međusobno poštovanje svih građana i svakog svjetonazora. Grad je nedavno dobio međunarodno priznanje kao grad kulture. Vjerujem da Vam je i papa Ivan Pavao II., prigodom svog boravka u Vašem gradu prije 17 godina, dao ohrabrenje i usmjerenje u tom pogledu.

Slijećući u zračnu luku Rijeka/Krk, 5. lipnja 2003., papa Poljak obratio se naciji sa željom: “Hrvatska je nedavno predala zahtjev da postane sastavni dio, također u političkome i gospodarskome pogledu, velike obitelji europskih naroda. Ne mogu ne očitovati želju da se uspješno ostvari ta težnja. Bogata će baština Hrvatske sigurno pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti.”

Nemojte zaboraviti ili osporavati kršćanske vrijednosti. One su temelj svakog humanizma i kulture.

Na kraju želim još spomenuti Službenicu Božju, Majku Krucifiksu Kožulić, utemeljiteljicu Družbe sestara Srca Isusova, koju vi nazivate „Riječka Majka”. Njoj povjeravamo svećenička i redovnička zvanja u ovoj nadbiskupiji, koja su toliko potrebna.

Zamolimo Gospodina da cijeloj nadbiskupiji, po zagovoru svetoga Vida, podari milost vjernosti Kristu. Mi trebamo Krista i Krist treba nas. On treba naše svjedočenje upravo u ovim vremenima, bez obzira bilo ono prihvaćeno ili osporavano.