Propovijed mons. dr. Ivana Devčića za Svjetski dan bolesnika

Kapucinska crkva Gospe Lurdske, Rijeka 11. veljače 2019.

(Iz 66, 10-14 c; Ps Jdt 13, 18-20;  Gal 4, 4-7; Iv 2, 1-12)

Draga braćo i sestre!

1. Čuli smo kako prorok Izaija poziva svoj narod: „Veselite se…, kličite, … radujte se.“ Razlog je za to povratak iz babilonskog sužanjstva i obnova Jeruzalema i Hrama u njemu. Božje je to djelo. Ali Bog ne želi da obnova bude samo izvanjska. Njemu je mnogo važnija duhovna obnova naroda. Zato po prorocima poziva da se, usporedo s obnovom grada i Hrama, u srcima Izraelaca obnovi i učvrsti vjera u njega. Izraelci ne smiju zaboraviti da je oslobođenje iz ropstva Božje djelo, i ne smiju prestati vjerovati da će i ubuduće Bog biti s njima, da će ih nositi na rukama, milovati na koljenima i tješiti kao što mati tješi sina, kako kaže prorok.
2. Slična je poruka upućena i nama, jer Bog i danas oslobađa iz ropstva grijeha, kojemu je babilonsko ropstvo Izraelaca samo slika; on i danas tješi svoj narod, miluje i na rukama nosi na način kojemu je majčinska nježnost i ljubav samo slaba slika. On to čini po svome Sinu kojega nam je na rijeci Jordanu predstavio riječima: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina“ (Mt 3, 17). Taj Božji ljubljeni Sin onaj je Spasitelj kojega je Bog ljudima obećao odmah nakon što su učinili prvi grijeh, navijestivši im da će biti rođen od žene i da će zmiji, tj. đavlu, satrti glavu. To Božje obećanje ispunilo se kad je Marija anđelu koji joj je donio Božji poziv odgovorila: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38). Marija je ta žena koja je rodila Spasitelja Isusa Krista, Sina Božjega. Sv. Pavao prekrasno opisuje rođenje tog božanskog Spasitelja koji je obećan u praskozorje ljudske povijesti: „Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo“ (Gal 4, 4).
3. No Marijino sudjelovanje u djelu našega spasenja ne ograničava se samo na to da je rodila i odgojila Spasitelja Isusa Krista. Ona je, naime, od početka njegova javnog djelovanja bila uz njega kao njegova najbliža i najvjernija suradnica. Ona je majčinskim okom uočavala potrebe onih koji su Isusa susretali, na njega ih upućivala i njega ujedno pozivala da im pomogne. Zbog toga je u evanđeljima predstavljena kao posrednica između nas i svoga Sina. Tako je, zahvaljujući njezinu posredovanju, Isus učinio i svoje prvo čudo u Kani, o čemu smo slušali u današnjem evanđelju. Ona je prva koja je vidjela nevolju zaručnika zbog pomanjkanja vina, prva je na to upozorila svoga sina i zatim rekla poslužiteljima neka učine sve što im on rekne. Evanđelje o prvom Isusovu čudu u Kani govori nam kako je Marija tamo gdje je Isus, kako ona sudjeluje s njime u pomaganju ljudima, kako zajedno sa svojim božanskim Sinom dijeli s nama naše radosti i žalosti, nade i tjeskobe. I ako je suditi prema toj evanđeoskoj zgodi, ona ima inicijativu, ona je žena inicijative. Ali to nas ne treba čuditi jer svaka prava majka prva vidi što se zbiva u srcu i životima njezine djece te kada im i kako treba pomoći. U tom smislu imamo razloga vjerovati u to da Marija i u nebeskoj slavi čini isto što je učinila u Kani, tj. upozorava svoga proslavljenog Sina na naše nevolje i potrebe te ga majčinski moli da nam pritekne u pomoć. Kršćanski narod to vjeruje i zato joj se u svim potrebama s posebnim pouzdanjem obraća i utječe.
4. Marija isto tako ima inicijativu i nakon Isusova uzašašća, kada su se učenici s njome i ostalim ženama okupili u dvorani Posljednje večere gdje, kako je zapisao sv. Luka, „svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ (Dj 1, 9). Činjenica da se Marijino ime posebno spominje očito upućuje na njezinu važnu ulogu u prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu. U kapeli Bogoslovnog sjemeništa postoji oltarna slika koja upravo prikazuje apostole okupljene oko nje u trenutku silaska Duha Svetoga. Zacijelo je sudjelovala i u molitvi za popunu apostolskog zbora kad je izabran Matija umjesto Jude, otpadnika i izdajice. A možemo pretpostaviti da je pritom dala i poneki koristan savjet. Radovala se i događaju Pedesetnice, kada su se apostoli i ostali koji su bili u dvorani Posljednje večere napunili Duha Svetoga i „počeli govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti“ (Dj 2, 4). Pokušajmo također zamisliti kako se ona, koja je po Duhu Svetom začela Isusa, pritom osjećala kako joj je srce titralo od radosti što se djelo njezina Sina, snagom onoga Duha po kojemu ga je začela, sada nastavlja putem njegovih učenika. Petrov govor, prva obraćenja, oblikovanje prve kršćanske zajednice, sve je to Marija majčinski pratila, podržavala i u svemu od početka sudjelovala kao Majka Crkve koja se rađala.
5. U tom svjetlu moramo promatrati i Marijino djelovanje tijekom čitave povijesti Crkve. Kao što Isus Krist, njezin sin, nije nakon uskrsnuća prestao voditi svoju Crkvu, tako ni Marija, njegova i naša majka, nije prestala nakon uznesenja na nebo majčinski brinuti o toj istoj Crkvi, onako kako je to činila dok je pratila Isusa i njegove učenike za svoga zemaljskog života. U tom smislu i Marijina ukazanja i brojna čudesna djela koja su se dogodila njezinim zagovorom trebamo promatrati kao nastavak onoga što je ona činila od početka spasiteljskog djelovanja svoga sina Isusa Krista, od njegova prvoga čuda u Kani, koje se dogodilo na njezinu inicijativu, pa do naših dana. Kao što je tada u Kani prva vidjela nezgodnu situaciju koja je zaručnicima mogla upropastiti svadbenu radost, te je intervenirala za njih kod Isusa, a slugama rekla neka učine sve što im on rekne, tako je nastavila djelovati tijekom cijele povijesti Crkve, majčinski prateći cijelu Crkvu i svakog njezina člana.
6. Jedan od načina takva njezina djelovanja i zauzimanja za Crkvu jesu i njezina ukazanja izabranim osobama koja su redovno praćena čudesnim znacima. Takvih Marijinih zahvata u život Crkve, svijeta i pojedinaca ima bezbroj, a mnoge je od njih i Crkva službeno priznala kao takva. U temelju mnogih Marijinih svetišta, u kojima nepregledno mnoštvo vjernika traži njezin zagovor ili joj zahvaljuje za uslišanja, nalaze se upravo takvi njezini čudesni zahvati u određenom vremenu i prostoru, tj. njezina ukazanja praćena čudesnim ozdravljenjima ili kakvim drugim čudesnim znacima i pojavama. U tom smislu danas se posebno prisjećamo njezinih ukazanja djevojčici Bernardici Soubirous u Lurdu, u Massabielleskoj špilji, koja su praćena mnogobrojnim tjelesnim ozdravljenjima, a još više onim duhovnima, kao što su obraćenja i pronalaženja novog smisla života.
7. Lurdska ukazanja počela su 11. veljače 1858., a završila 16. srpnja iste godine. U tom razdoblju Gospa se 18 puta ukazala Bernardici i pritom ju je učila kako svakodnevno moliti, pozvavši je da se posebno moli za obraćenje grešnika. Zatim joj je naredila da se okupa na izvoru u špilji. Budući da taj izvor u špilji nije vidjela, Bernardica se zaputila prema rijeci, ali ju je Gospa zaustavila i pokazala kamen ispod kojega je, kad ga je pomakla, odjednom potekla voda. Kod jednog od sljedećih ukazanja dogodilo se prvo čudo: neka djevojka počela je pokretati paraliziranu ruku nakon što ju je oprala u izvoru. Prigodom jednog ukazanja rekla joj je neka pozove svećenike da joj tu sagrade kapelu u koju će ljudi dolaziti u procesijama. A za crkveno priznanje autentičnosti Bernardičinih viđenja odlučujuće je bilo šesnaesto ukazanje kada joj je Gospa, na njezinu molbu, objavila svoje ime rekavši: „Ja sam Bezgrešno Začeće“. Naime, četiri godine ranije papa Pio IX. proglasio je dogmu o Marijinu bezgrešnom začeću, ali Bernardica to nije mogla znati jer u ono vrijeme vijest o tome još nije bila stigla u tako udaljen i zabačen kraj. Stoga su crkveni istražitelji zaključili da je te riječi Bernardica mogla čuti samo od Gospe, što je značilo da joj se ona stvarno ukazuje.
8. Pokušamo li odgonetnuti poruke koje se skrivaju iza riječi i znakova koje je Gospa učinila ukazujući se Bernardici, uočit ćemo da se one, u stvari, odnose na otajstva naše vjere i na naše življenje tih otajstava u snazi osobne vjere i kršćanske ljubavi. Na što nas izvor vode upućuje, ako ne na krštenje, koje nam je omogućila Marija rodivši Isusa, koji je izvor žive vode. Ali izvor skriven, sve dok nam ga ona nije, na Božji poziv, otkrila i otvorila. Što znači njezin poziv da molimo za grešnike, ako ne poticaj na obraćenje koje nam Gospodin daje u sakramentu ispovijedi. Čemu služe tolika tjelesna i duhovna ozdravljenja, ako ne da nas učvrste u vjeri kako je Krist naše uskrsnuće i život i da ga stoga trebamo nasljedovati u ljubavi i brizi za našu bolesnu i siromašnu braću i sestre.

Može se reći da je u Lurdu upravo to nasljedovanje nešto što to svetište čini posebnim jer se tu mnogi, poput Krista, posve predaju i posvećuju bolesnoj braći i sestrama. U svezi s time netko je napisao: „Radosno prihvaćanje trpljenja od strane oboljelih zajedno s Kristom, zadivljujuća privrženost tolikih mladih siromasima i onima koji trpe, ‘ozračje’ neprekidne intenzivne molitve razumljivi su u Lurdu samo u svjetlu mise koja je u ‘Marijinoj citadeli’ uvijek na prvom mjestu.“

9. Objavljujući se s krunicom u ruci, Marija nas poziva da sa zahvalnošću razmatramo Isusova otajstva moleći tu molitvu, jer to su otajstva našega spasenja. Učeći Bernardicu kako treba svakodnevno moliti, doziva nam u svijest važnost molitve u našem svakodnevnom životu. Otkrivajući Bernardici da joj je ime „Bezgrešno Začeće“, kako ju je Pio IX. netom službeno bio nazvao, poziva nas da s vjerom prihvaćamo sve što papa i vrhovno crkveno učiteljstvo naučavaju o stvarima vjere i morala. U tom smislu lurdska ukazanja trebamo shvatiti kao višestruku Marijinu intervenciju kojom je ona htjela ne samo ondašnje kršćane nego i nas danas potaknuti na dosljedno življenje vjere, bez svake mlakosti i površnosti, tih poroka kojima su vjernici u svakom vremenu i na svakom mjestu iskušavani.

To znači da je Marija u devetnaestom stoljeću jednako intervenirala i jednako se zauzimala za Crkvu i svakog njezina člana kao što je to činila u vrijeme Isusova života na zemlji i na početcima Crkve nakon njegova uzašašća, i kao što to čini danas i do kraja vremena. Ona je bila i ostala pomoćnica kršćana, a to znači brižna majka koja bdije nad Crkvom i nad svakim od nas. Amen.