Božić, 2018.

Katedrala, 25. prosinca 2018. 

Draga braćo i sestre našeg zajedničkog brata i spasitelja Isusa Krista!

 

1. Pjesma koja nas uvodi u danju misu božićne svetkovine uzeta je iz Knjige proroka Izaije (9, 6) i glasi: „Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Anđeo velikog savjeta.“ Svako rođenje uzrok je velike radosti jer u trajnoj borbi između života i smrti najavljuje konačnu pobjedu života. No dok obično ljudsko rađanje konačnu pobjedu života nad smrću samo najavljuje, rođenjem betlehemskog Djeteta započinje davno najavljivani i očekivani okršaj iz kojega će život izići kao apsolutni pobjednik. Prorok Izaija ne samo vjeruje u tu konačnu pobjedu nego je u duhu već gleda i zbog toga radosno kliče: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: Bog tvoj kraljuje!“ Njemu se pridružuje i pobožni pisac psalama koji radosno kliče: „Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega“, te poziva: „Sva zemljo, poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj!“ (Ps 98). Sva zemlja, a to znači i svi mi pozvani smo pridružiti se toj sveopćoj radosti zbog rođenja Spasitelja, pobjednika nad grijehom i smrću.
2. No jesmo li se pridružili? Radujemo li se na sveti božićni dan radošću anđela koji zbog Isusova rođenja iznad Betlehema kliču: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14) i radošću proroka koji su se, poput proroka Izaije, već samom Božjem obećanju Spasitelja toliko radovali kao da je on već došao? Ili se možda naša božićna radost jedva razlikuje od radosti kojoj su uzrok čisto zemaljski motivi? Ako bi to bilo tako, onda se naša božićna radost ne bi ni po čemu razlikovala od radosti koju nam pružaju zemaljske stvari i zemaljski užitci. Zbog toga se trebamo dobro ispitati čemu se danas radujemo, odnosno što je uzrok naše božićne radosti? I moliti da to doista bude rođenje našega Spasitelja Isusa Krista.  Kad se njemu radujemo, tada i svaka naša čisto ljudska radost zadobiva svoju iskonsku ljepotu i čistoću jer proizlazi iz srca očišćenog Kristovom milošću. Radi toga ne dopustimo da nam Božić postane povodom za čisto svjetovno slavlje i radovanje u kojemu nema ni traga ni spomena izvornoga povoda za taj blagdan, a to je rođenje božanskoga Spasitelja Isusa Krista.
3. Ovaj nas sveti dan također potiče da iz Duhom Svetim nadahnutih izvješća svetih pisaca nastojimo bolje upoznati tko je Isus, kako bismo ga više mogli ljubiti i odlučnije nasljedovati. Stoga se pitajmo: Tko je to dijete čiji rođendan slavimo i koje će pobijediti smrt koja je posljedica grijeha naših praroditelja? Budući da sami na to ne možemo odgovoriti, posegnimo za Svetim pismom, kršćanskom svetom knjigom koja od početka do kraja govori o Isusu Kristu, Sinu Božjemu i našem Spasitelju. Na samim početcima ljudskoga roda, kad su naši praroditelji sagriješili, Bog ih ne odbacuje nego njima i njihovu potomstvu obećava Spasitelja. Njegov su dolazak zatim tijekom duge povijesti pripremali proroci koji su u narodu držali živom nadu da će se on pojaviti jer Bog izvršava što obećava. Ostvarenje tog Božjeg obećanja dogodilo se u Betlehemu, gdje je prije dvije tisuće godina rođen Isus Krist, kojega je Marija, njegova majka, začela po Duhu Svetom. Njegov rođendan mi danas slavimo. Taj sveti dan naši su predci nazvali „Božić“, što znači „mali Bog“ jer se vječni Sin Božji, druga božanska osoba, odrekavši se svoje božanske veličine i slave, rodio kao maleno ljudsko dijete, začeto u Mariji po Duhu Svetom. I sve to kako bi nas spasio i vratio nam dostojanstvo djece Božje!
4. O svemu rečenome podrobnije nam govore današnja misna čitanja. Kako smo čuli, na pitanje tko je to dijete koje je rođeno u Betlehemu i čije su rođenje anđeli objavili pastirima, pisac Poslanice Hebrejima daje sljedeći odgovor: To je dijete onaj Spasitelj kojega nam je Bog obećao poslati nakon grijeha naših praroditelja i čiji su dolazak zatim, tijekom dugih vjekova, navješćivali i pripremali proroci. Opisujući ga još detaljnije, sveti pisac kaže da to dijete nije nitko drugi nego sam Sin Božji po kome je Bog sazdao svjetove i govorio prorocima. On je baštinik svega te, nakon što je očistio grijehe ljudi, sjedi zdesna Bogu. Bog se sam deklarira njegovim Ocem i zahtijeva da mu se poklone svi anđeli. Drugim riječima, Isus je kao Sin Božji, sam Bog, druga osoba božanskoga Trojstva.
5. Na isto pitanje tko je dijete rođeno od Marije Djevice u Betlehemu, isti odgovor, samo drukčijim riječima, daje nam i evanđelist sv. Ivan u Proslovu svoga evanđelja. On ističe kako Isusovu rođenju u Betlehemu prethodi njegovo rođenje u vječnosti, prije stvaranja svijeta. To u Vjerovanju ispovijedamo riječima: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova /…/. Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom…“ Pritom sv. Ivan naziva Isusa „Riječ“ kako bi istaknuo da u Bogu postoji neka vrsta dijaloga ili razgovora između triju božanskih osoba. Bog nije, dakle, neki samotnjak, individuum, zatvoren u sebe, nego zajedništvo istobitnih osoba, tj. jedan Bog u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetome. To znači da je i čovjek, kojega je Bog stvorio na svoju sliku, također društveno, odnosno dijaloško biće. Zato već na prvim stranicama Biblije Bog kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on sam“ (Post 2, 18). Tako Bog stvara čovjeka kao muškarca i ženu.
6. Nakon što je istaknuo kako je po Riječi, tj. po drugoj božanskoj osobi, sve stvoreno, sv. Ivan dodaje: „Svemu što postade u njoj ‘bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 4). Prema tumačima Sv. pisma, navedene se riječi ne odnose na naravni život, onaj koji je plod Božjega stvaranja, nego na nadnaravni, onaj koji nam je Isus zaslužio svojim rođenjem, svojim riječima i čudima te smrću i uskrsnućem. Njegovo rođenje znači dakle početak njegova otkupiteljskog djela kojim će pobijediti grijeh i smrt te otvoriti pristup u vječni život čovjeku koji si ga je svojim grijehom onemogućio. U tom smislu otkupljenje se često naziva novim stvaranjem. Pritom sv. Ivan ističe: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“ (Iv 1, 9). To znači da prosvjetljujee i onoga koji vjeruje kao i onoga koji ne vjeruje. Isus je umro za sve ljude, da svi imaju po njemu život u izobilju. Budući da svaki čovjek želi takav život i za njim žudi, Božić dira srce svakog čovjeka. „Val dobrote zapljuskuje svijet tih dana. Svatko osjeća u dubini svoga srca poziv da više ‘ljubi’. Skriveni Bog nije daleko nikome od nas jer je on ono ‘malo svjetlo’ koje često osvjetljava naše opskurne putove“, kaže Noel Quesson.
7. No postoji također mogućnost, i to ne samo kod onih ‘dalekih’ nego i kod onih koji su Isusova duhovna ‘svojta’, da ga ne prime. Cijelim Ivanovim evanđeljem provlači se alternativa: Isusa primiti ili odbiti, otvoriti mu vrata svoga srca ili se oglušiti na njegovo kucanje u strahu da ne bi poremetio naš ustaljeni život. Zbog toga sv. Ivan u Prologu svoga evanđelja spominje i te dvije mogućnosti pred kojima, kad je Isus u pitanju, stoji svaki čovjek. Zbog toga se danas dok slavimo Božić moramo iskreno zapitati: čujemo li Isusovo kucanje na vrata svoga srca i jesmo li mu ih otvorili? U tom nas smislu papa Benedikt XVI. poziva i ohrabruje: „U ovom času molimo Boga da nam otvori srca kako bismo bili sposobnima čuti njegovo kucanje i bez straha mu otvoriti vrata, primiti ga i postati sinovima i kćerima Djeteta u kojem se u ovoj noći za svijet pojavilo  istinsko svjetlo.“

Pridružujući se tom pozivu pape Benedikta, vama, draga braćo i sestre, i svima vašima, a posebno bolesnim članovima vaših obitelji, čestitam radostan i blagoslovljen Božić, rođendan našega Spasitelja. Amen.