Misa za početak akademske godine 2015./2016. na Sveučilištu u Rijeci

(Katedrala, 28. X. 2015.)

Poštovana akademska zajednico!

1.     Okupili smo se večeras u ovoj katedrali koja je, prije nego što je 1925., dakle prije devedeset godina, postala katedrala, bila crkva isusovačkog kolegija u kojemu je u 17. stoljeću u Rijeci počela najprije srednjoškolska, a ubrzo zatim i visokoškolska nastava. Kako možemo pročitati na ploči u prolazu ispod zvonika katedrale, ovo je mjesto u našem gradu kolijevka riječkog srednjeg i visokog školstva. Ove klupe u kojima sjedite potječu iz vremena kada je dovršena gradnja katedrale, točnije iz prve polovice 18. stoljeća, kad je posvećena i stavljena u upotrebu. U ovim su klupama tijekom proteklih 270 godina sjedili i klečali ne samo bezbrojni riječki vjernici nego i mnoge generacije đaka i studenata koji su, poput vas večeras, ovamo dolazili moliti Duha Svetoga za dar mudrosti i znanja. U tom smislu Rijeka je možda jedinstvena, barem kod nas, po tome što je njezina sveučilišna crkva postala i njezinom katedralom. To svjedoči o dubljoj, zapravo o pupčanoj povezanosti Crkve sa školskom i sveučilišnom naobrazbom na ovome prostoru u prošlosti, a na nama je da tu povezanost, prikladno suverenim prilikama, njegujemo i danas i ubuduće.

2.     Na povezanost između katedrale, a to znači i Crkve i sveučilišta, upućuje i riječ cathedra ili kathėdra, koja na latinskom i grčkom jeziku znači sjedište ili sjedalo, dok na fakultetima označava podij predavača u učionici, kao i znanstveno-nastavnu jedinicu, odnosno skup predavača jednog ili više srodnih predmeta. U Katoličkoj Crkvi tom se riječju pak naziva kako stolna ili biskupova crkva, tj. katedrala, tako i sjedalo s kojega biskup propovijeda i poučava, zbog čega se to naziva biskupovom katedrom. Dakako, biskup s katedre naučava istine kršćanske vjere. Ali uz katedralu i biskupovu katedru postojale su u srednjem vijeku i tzv. katedralne škole u kojima se mlade poučavalo i obrazovalo u svjetovnim znanostima, čije je proučavanje i širenje Katolička Crkva poticala i preko brojnih sveučilišta koje su osnivali pape, biskupi i svjetovni vladari. Npr. od 12. do početka 16. stoljeća u Europi je osnovano 81 sveučilište, od kojih su 33 imala papinu povelju, 13 povelju kralja ili cara, 20 obje povelje, a 13 nijednu. Pritom se samo s diplomama sveučilišta koja su imala papinsku povelju stjecalo pravo poučavanja bilo gdje u svijetu, dok su diplome koje je odobrio kralj priznavane samo u njegovu kraljevstvu. O podršci papa i Crkve srednjovjekovnim sveučilištima Thomas Woods u svojoj knjizi Kako je Katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju ističe: „Dok je sveučilišni sustav bio još mlad, pape su bili njegovi najdosljedniji zaštitnici i autoritet kojemu su se studenti i fakulteti redovito mogli obratiti za pomoć. Crkva je dodjeljivala povelje, branila prava sveučilišta, štitila studente od nepoželjna utjecaja nesklone im vlasti, izgradila međunarodnu akademsku zajednicu s povlasticom ius ubique docendi, te je (..) dopuštala i poticala snažne i nesputane akademske rasprave karakteristične za sveučilište.“ S time se slaže i povjesničar Daniel-Rops koji kaže: „Zahvaljujući opetovanom posredovanju papinstva, višemu obrazovanju omogućeno je proširivanje granica; Crkva je zapravo bila matica koja je stvorila sveučilište, gnijezdo iz kojega je ono poletjelo“ (Henri Daniel-Rops, Chathedral and Crusade).

3.     Briga za sveučilišta pokazuje kako je Crkva bila zainteresirana ne samo za njegovanje svetih, odnosno teoloških, nego i profanih znanosti. A to ne bi činila da je smatrala kako su ove posljednje nespojive s prvima, tj. protivne kršćanskoj vjeri i svjetonazoru. O tome već spomenuti Thomas Woods piše: „Relativno se jednostavno može pokazati koliko je među velikim znanstvenicima, poput Louisa Pasteura, bilo katolika. Međutim, više iznenađuje činjenica da je među njima mnogo posvećenih osoba, osobito svećenika, čiji je znanstveni rad tako opsežan i značajan… Njihovo nezasitno zanimanje za svemir koji je Bog stvorio i njihova opredijeljenost za znanstvena istraživanja otkriva, mnogo više nego što bi to mogla jedna obična teoretska rasprava, da je veza između Crkve i znanosti prijateljstvo, a ne antagonizam i sumnjičavost.“ Spomenimo od svećenika znanstvenika u srednjem vijeku samo neka imena, npr. franjevca Rogera Bacona, profesora na Oxfordu, kojega se smatra pretečom suvremene znanstvene metode; zatim dominikanca Alberta Velikoga, profesora na sveučilištu u Parizu, koji se bavio raznim prirodnim znanostima i pritom isticao kako cilj prirodoznanstvenika „nije jednostavno prihvatiti tuđe mišljenje, odnosno ono što ljudi govore, nego istražiti same uzroke koji su na djelu u prirodi.“ Tu je i svećenik Robert Grosseteste, profesor na Oxfordu, koji je vjerojatno prvi dao kompletan slijed za izvođenje znanstvenog eksperimenta. Sve to pokazuje kako se već u srednjem vijeku teoretski naglasak stavljao na promatranje i eksperimentiranje, a u tome su, uz ostale znanstvenike, sudjelovali i znanstvenici iz svećeničkih redova. Svi su oni postupno pripremili novovjekovnu znanstvenu revoluciju.

4.     A kako ne bismo mislili da su Crkva i svećenici promicali znanost samo u srednjem vijeku, spomenimo i neke iz novoga vijeka. Među njima se posebno ističe svećenik i znanstvenik Nikolaus Steno (1638. – 1686.) koji je zaslužan za postavljanje većine načela suvremene geologije i smatra ga se ocem stratigrafije (grana geologije koja proučava slojeve zemlje). Njega je sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim, naglasivši tim povodom njegovu svetost i njegov znanstveni rad, koji su bili skladno povezani u njegovu životu i radu.

No budući da se nalazimo u crkvi koju su, zajedno sa svojim kolegijem, sagradili isusovci, prisjetimo se posebno njihovih zasluga za znanost u novome vijeku. Spomenimo prije svega da je isusovačkom redu pripadao naš Ruđer Bošković, ponos Družbe Isusove i hrvatskoga naroda, nazvan „jednim od najvećih intelektualaca svih vremena“ (Sir Harold Hartley, član Royal Societyja). O znanstvenom doprinosu Družbe Isusove općenito znanstvena se zajednica slaže da su oni pridonijeli razvoju sata s njihalom, pantografa, barometra, reflektornog teleskopa i mikroskopa; da su se istaknuli na različitim znanstvenim poljima poput magnetizma, optike i elektriciteta, kao i da su, u nekim slučajevima prije nego drugi, promatrali šarene pruge na Jupiterovoj površini, Andromedinu maglicu i Saturnove prstenove, stvarali teorije o cirkulaciji krvi (neovisno o Harveyju), o teoretskoj mogućnosti letenja, o načinu na koji Mjesec utječe na plimu i oseku i o svjetlosti kao valovima. Valja spomenuti da su nacrtali i prve karte zviježđa južne polutke, razvili logiku simbola, predložili uspješne protupoplavne mjere na rijekama Po i Adige, uz još tolika druga znanstvena dostignuća.

5.     Ali nisu samo mnogi znanstvenici pokazali kako se vjera i znanost prožimaju; to su posvjedočili i veliki umjetnici s obzirom na odnos između vjere i umjetnosti. Znamo da je doprinos Crkve u svim granama umjetnosti golem i neprocjenjiv. Također su mnogi od onih koji su stvarali veličanstvena umjetnička djela bili ne samo veliki umjetnici nego vjernici. Sjetimo se npr. u srednjem vijeku talijanskog slikara Giotta i pjesnika Dantea, a s početka novog doba dominikanca Fra Angelica, kojeg je Ivan Pavao II. 1985. proglasio blaženim i postavio ga za zaštitnika umjetnika i slikara. Kenneth Clark u svome djelu Civilizacija (1969.) o nekim renesansnim umjetnicima piše: „Guercino je veći dio jutra provodio u molitvi; Bernini je redovito išao na duhovne obnove i provodio je duhovne vježbe prema naputcima svetoga Ignacija; Rubens je svakog dana prije nego što je počeo raditi odlazio na misu. Ova podudarnost nije zasnovana na strahu od inkvizicije nego na savršeno jednostavnom uvjerenju da je vjera koja je nadahnjivala velike svetce prošlih naraštaja nešto prema čemu čovjek treba usmjeravati svoj život…“ Doista, umjetnost je, kao i znanost, tijekom povijesti imala u Crkvi najvjernijeg podupiratelja i saveznika.

6.     Sve to potiče nas da bolje upoznamo samu Crkvu koja je, kako smo vidjeli, nemjerljivo zadužila ljudsku kulturu i civilizaciju. To je razumljivo, jer nju je njezin osnivač Isus Krist baš radi toga osnovao da služi čovjekovu zemaljskom i vječnom dobru. A evanđelje koje smo upravo čuli podsjeća nas kako je ona rođena iz Isusove molitve (Lk 6, 12-19), a zatim i iz njegove žrtve na križu. Evanđelja često govore o Isusovoj molitvi i o tome kako je najradije molio na brdu. No samo je jedanput, prema onome što je zapisano, proveo cijelu noć u molitvi. To je bilo, kako smo u današnjem evanđelju čuli, upravo prije nego što je dvanaestoricu svojih učenika izabrao za apostole. Svojom je cjelonoćnom molitvom prije tog čina očito želio pokazati koliko je taj izbor važan. Dvanestorica izabranih trebali su naime postati jezgrom Crkve koja će se roditi iz Isusove žrtve na križu i iz njegova slavnog uskrsnuća. Tu će dvanaestoricu Isus posebno poučavati i pripremati kako bi oni, nakon što on završi svoju zemaljsku misiju, nastavili njegovo djelo. Radi toga su se oni, odmah nakon Isusove smrti i uskrsnuća, razišli po cijelom ondašnjem svijetu poučavati druge o onome što su od Isusa primili i naučili. Kao Isus, i oni su izabirali uži krug učenika i posebno ih poučavali kako bi im bili suradnici i, poslije njih, izvršitelji istoga poslanja koje su oni od Isusa primili.

7.     Danas se spominjemo posebno dvojice od dvanaest Isusovih učenika koje je on izabrao i pozvao da budu apostoli, njegovi posebni poslanici. To su Šimun i Juda Tadej, čiji liturgijski spomen danas slavimo. Oni spadaju među manje istaknute apostole. Ali to ne znači da su bili manje revni nego drugi u izvršavanju zadaće koju su od Isusa primili. Obojica su, prema predaji, širili Isusov nauk u Siriji, Mezopotamiji i Perziji te ondje podnijeli mučeništvo zbog vjernosti Učitelju i njegovoj riječi. Bili su dakle učitelji koji su žrtvom svoga života potvrdili ono što su naučavali o Isusu kao Spasitelju čovjeka. Kao Isusu, i njima je križ bio katedra s koje su najglasnije i najjasnije naučavali. Svojim djelovanjem, propovijedanjem i naučavanjem, a posebno žrtvom svoga života, oni su zajedno s drugim apostolima postavili temelje Crkve, koja se već dvije tisuće godina zauzima za čovjeka dostojniji život na zemlji i za njegovu vječnu budućnost po završetku njegova zemaljskog proputovanja. Zauzimajući se za vječno, Crkva ne propušta zauzimati se i za vremenito, prema staroj izreci: „Jedno činiti, drugo ne propustiti“ („Unum facere, aliud non omittere“). Pokušajmo tako činiti i mi u ovoj akademskoj godini i u svim godinama našeg zemaljskog života. Amen.

Skip to content