Svi sveti i Dušni dan 2014.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Draga braćo i sestre!

1.     Svi svetih i Dušni dan nisu samo vremenski međusobno povezani, jer slijede neposredno jedno poslije drugog; njihova je veza puno dublja, a čine je oni kojima su posvećeni. Naime, jedni i drugi, sveci i ostali pokojnici, prethodili su nam u ovom životu i mnogočime su nas zadužili, toliko da bez njih i baštine ne bismo bili to što jesmo. Upisani su dakle u sam naš identitete.

Od njih smo naslijedili život, nosimo u sebi njihove biološke i duhovne gene, oblikovani smo vrijednostima i životnim stavovima koje su nam svjedočili i prenijeli; dužnici smo im u moralnom i materijalnom smislu. A posebno im zahvaljujemo što su u nas usadili vjeru u Isusa Krista i vječni život. Krštenjem su nas učlanili u Crkvu koja je zajednica Božjega naroda, koju Krist saziva i vodi. Tako ne putujemo sami ovom zemljom prema vječnosti nego u zajedništvu mnoge braće i sestara u Kristu, koji je, kako je sam  rekao, „put, istina i život“. Zato smo sigurni da se nalazimo na pravom putu, a ne na životnoj stranputici.

2.     Može nam se činiti da sve ovo dugujemo samo nekim pokojnima, onima koji su nas rodili i odgojili, kao i bližim i daljim rođacima, prijateljima ili poznanicima. Ali – pitamo se – kakvog smisla ima govoriti o ljudima koji su davno umrli i s kojima nismo ni u kakvoj vezi, da su nas oni zadužili, da bez njih ne bismo bili to što jesmo, npr. Kristovi vjernici ili baštinici svega što jesmo i imamo? Ipak, kada bolje razmislimo – a ovi nas dani posebno pozivlju na sabranosti i razmišljanje – uviđamo da doista dugujemo to što jesmo i imamo svim ljudima koji su živjeli ne samo neposredno nego i davno prije nas. Svi smo mi međusobno jedni s drugima povezani bezbrojnim vidljivim i nevidljivim nitima koje se protežu kroz vrijeme i prostor. U današnje vrijeme, koje je obilježeno globalizmom, to nam je lakše shvatiti i objasniti nego u neko drugo, kada su ljudi više živjeli izolirano. Ali potpuno izolirani nisu bili nikada. O tome nam već svjedoče prve stranice Svetog pisma, koje govore o grijehu prvih ljudi, koji se poput strašne zarazne bolesti prenosi s naraštaja na naraštaj, s jedne osobe na drugu. Postoji solidarnost u grijehu, ali sreća je u tome što postoji još veća i snažnija solidarnost u dobru, u nesebičnosti, opraštanju, ljubavi. Postoji solidarnost u grijehu i svetosti, solidarnost grešnika i svetaca. Ovi nas dani posebno na to podsjećaju, ali i potiču da se angažiramo oko one istinske solidarnosti, a to je solidarnosti svetosti, koju trebamo kao dragocjeno dobro dijeliti sa svim ljudima i prenijeti je budućim naraštajima.

3.     U tom smislu ovi dani bude u nama sjećanje na one koji su nam u ovom životu prethodili, ali nas pozivaju i na uranjanje u sebe, na razmišljanje i ispitivanje kako živimo, čime hranimo svoj život, što oko sebe širimo, što ćemo ostaviti u baštinu svojim potomcima, hoće li nas oni pamtiti po dobru ili zlu, kao svece ili grešnike? Ovi dani se razlikuju od drugih upravo po tome što nas potiču da u svjetlosti i sjeni svojih očeva, majki, predaka i tolikih svetaca promatramo svoju prošlost, svoju sadašnjost i budućnost. Koju nam pouku, savjet ili opomenu oni iz svojih posljednjih počivališta upućuju? Što nam govore njihov mir, njihova tišina, njihova zadnja počivališta, koja kitimo cvijećem i luminima, želeći im tako posvjedočiti svoju ljubav i zahvalnost? Što nam znače tolike crkve i kapele, kipovi i slike posvećene mnogim svecima? Jesmo li u svom nemiru, u svojoj užurbanosti i zaokupljenosti svakodnevicom sposobni čuti što nam naši dragi pokojnici žele reći, savjetovati, na što nas upozoriti? Znamo li čuti poruke naših crkava i svetaca koji nam iz njih progovaraju i u njih pozivaju? Kad bismo se htjeli zaustaviti i poslušati ih, sigurno bi se mnogo toga u našim životima promijenilo. Sigurno bismo postali smirenijima, opuštenijima, radosnijima, otvorenijima Bogu i ljudima, posebno svojim bližnjima. Naše crkve i sa slikama i kipovima svojih svetaca, kao i naša groblja gdje počivaju naši dragi i svi koji su nam prethodili, govore nam isto: da se smirimo, da zastanemo, da razmislimo, da se pomolimo, da nađemo vremena za bitno, za Boga, za bližnjega, za sebe, da ne trošimo svoje sile i vrijeme samo na prolazno, na ono što nećemo moći ponijeti sa sobom s ovoga svijeta. Tišina svetih prostora i mir s naših groblja mogu ljekovito djelovati na našu užurbanost, uznemirenost, zaokupljenost s važnim i nevažnim stvarima, mogu biti lijek za dušu i srce. Kao da nas ta sveta mjesta pozivaju i opominju: Čovječe, stani, saberi se, razmisli, oslobodi se privida, otvori se istinskom životu u vjeri, ljubavi i nadi, jer stvoren si za vječnost, za zajedništvo, za ljubav koja nikada ne prestaje, za Boga i njegovo kraljevstvo.

4.     Može nam se postaviti pitanje čemu to razlikovanje između svetaca i ostalih pokojnika: zar to nije nekakva nepravda? Po čemu se sveci razlikuju od ostalih umrlih? Crkva vođena Duhom Svetim odgovara nam na to učeći nas da su sveci oni kršćanski vjernici koji su u ovom životu dosljedno živjeli po Evanđelju, a mnogi su svoju vjernost potvrdili i žrtvom svoga života, kojeg su se radije odrekli nego Isusa Krista zatajili, u čvrstoj nadi da ih poslije smrti čeka bolji život u zajedništvu s Kristom kojemu su ovdje vjerovali i slijedili i pod cijenu smrti. Pored toga, da bi takvi kršćanski vjernici bili proglašeni svetima, potrebno je da oni koji su ih poznavali posvjedoče kako su doista sveto živjeli i da im se, ako su bili ubijeni, to dogodilo radi vjere. Zbog toga se, prije nego Crkva nekoga proglasi svetim, pomno ispituje njegov život i vjernike se poziva da mole Gospodina neka bi nekim sigurnim znakom potvrdio da se dotični nalazi u nebeskom društvu njegovih ugodnika.

5.     Svih ostalih pokojnika spominjemo se vjerujući da su njihove duše u Božjoj ruci i da ih se „ne dotiče muka nikakva“ (riječi iz današnjeg čitanja iz Knjige Mudrosti). Ali jer nemamo za to posebne Božje potvrde, nikakva posebnog znaka, kao u slučaju svetaca, mi se pokojnicima ne molimo za njihov zagovor kod Boga, nego se molimo Bogu za njih da im bude milostiv, grijehe im oprosti i svojim svetima ih pribroji. Ako istinski ljubimo svoje drage pokojnike, dokazivat ćemo to molitvama i svetim misama za njih, sigurni da Gospodin ne ostavlja neuslišanom molitvu koju mu upućujemo iz iskrene pobožnosti i vjere da nas čuje. Svaka takva molitva ujedno je naša ispovijest vjere da se smrću čovjeku život ne oduzima nego mijenja, a našim preminulima najbolja pomoć koju im možemo pružiti.

6.     Kako smo rekli, svetkovina Svih svetih i Dušni dan potiču nas na sabranost, učvršćuju nas u vjeri, bude u nama nadu i ljubav jaču od smrti, ali nas podsjećaju i na to da smo i sami pozvani na svetost. Stoga nas Crkva, kao dobra i mudra majka, ne prestaje pozivati da se sjetimo kraja svoga života, jer iz te perspektive sve za čime težimo i što činimo izgleda posve drukčije. U tom smislu ona nas uči da se u svim svojim djelima sjećamo posljednjih stvari, a to su smrt, sud, pakao i kraljevstvo nebesko, pa nećemo nikada sagriješiti. Neka nas u tim našim nastojanjima prati uskrsni Gospodin, kao što je pratio dvojicu svojih učenika na njihovu putu iz Jeruzalema u Emaus. Amen. 

Skip to content