Sv. Ignacije nas uči da Boga promatramo u svim stvarima

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić u zajedništvu s riječkim nadbiskupom Ivanom Devčićem i gospićko-senjskim biskupom Milom Bogovićem predvodio je u četvrtak, 31. srpnja u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Opatiji svečano misno slavlje u povodu proslave blagdana sv. Ignacija Loyole, utemeljitelja Družbe Isusove.

Ovim povodom obilježena je 200. godišnjica ponovnog uspostavljanja Družbe te 70  godina redovništva p. Ivana Fučeka. Uz mnogobrojne svećenike i vjernike, proslavi se odazvao i provincijal p. Anto Tustonjić. Okupljene je na početku pozdravio superior isusovačkog samostana u Opatiji, p. Zvonko Vlah dok je prigodnu propovijed uputio p. Vatroslav Halambek.

O osnivaču Družbe Isusove može se govoriti samo kao o njegovom putu od predanog vojnika odanog kralju, do uzornog izgaratelja za Krista i to sve od obraćenja do dubokih mističnih Božjih pohoda u Manrezi, na Cardoneru pa do pustinjačkog iskustva duhovnih vježbi, rekao je p. Halambek. „Tako je na svoj način Ignacije ostavi Crkvi svoj mistični put poniranja u Božje tajne u kojima prepoznaje i dublje upoznaje sebe i svoje poslanje.“ Njegov put  i studiranje u Parizu nije bio bez teškoća od strane inkvizicije i kako je onda čudno, da oni koji o njemu ništa ne znaju, o isusovcima govore kao o inkvizitorima, upozorio je. „To Božje vodstvo u svojem životu Ignacije sažimlje u jednostavnu konstataciju da ga je Bog vodio kao što učitelj vodi svog učenika. A on je bio dobar učenik, kako nam svjedoče i njegove duhovne vježbe i njegova pisma i upravljanje Družbom Isusovom koju je osnovao. Tako u Duhovnim vježbama Bog vodi čovjeka od stožerne kreposti razboritosti izraženoga u tantum-quantum, pa preko ‘magisa’, tj. ‘više’ u izgaranju za Kraljevstvo Božje do potpune identifikacije s Kristom patnikom, ali i do pobjede ljubavi u Isusu uskrsnulom i proslavljenom.“

U nastavku je istaknuo da Bog svoje izabranike vodi različito, a slično: kroz pustinju, kroz uvid u sebe, kroz gubljenje sebe, s usredotočenjem na jedinu, valjanu, trajnu i sigurnu uporišnu točku sve stvarnosti i duhovne i materijalne, na Krista. „Tko to, poput Ignacija otkrije, ne može biti indiferentan pred nevoljom i izgubljenošću mnogih. Taj od Boga dobiva povlasticu da s Njim izgara za spasenje svijeta i tim žarom će biti privlačan i drugima da dospiju do iste radosti suživota s Kristom.“

Sv. Ignacije nas uči da Boga promatramo u svim stvarima, a ne svoj jad i bijedu, poručio je p. Halambek. Dodao je kako naš jedini uspjeh bi imao porast kraljevstva Božjega u dušama i svijetu. Do tog uspjeha dolazi se tek u vjeri otvorenim srcem za potpunu stvarnost Kristove trajne nazočnosti u Njemu, istaknuo je propovjednik. „Snaga unutarnjeg čovjeka je tolika koliko je sposoban prihvatiti i zahtjevnosti kraljevstva Božjega, osobito u nasljedovanju onoga koji nam je jedini uzor. On nas šalje često na otvoreno more, u nepoznato, a mi smo možda otežali svakojakim imanjem, uspjehom, komotnošću.. A ima li što zahtjevnije od naviještanja, produbljivanja i življenja kraljevstva Božjega?“.

Nošeni Bogom u sebi, snagom bratske potpore možemo bez straha susretati se s teškoćama koje nam se često čine nepremostivima, poručio je p. Halambek. Družba je više od 450 godina svoje povijesti prošla različite uspone i padove, a najpoznatije je njezino ukinuće 1773. godine da bi ponovo bila uspostavljena 1814. „U dvjestotu obljetnicu ponovnog uspostavljanja Družbe Isusove po cijelome svijetu utkao je svojih 70 godina i p. Fuček svojim redovničkim životom i svojom djelatnošću kao dušebrižnik posebice studenata i klera, kao poglavar u Provinciji, kao profesor i bliski suradnik Svetoga Oca. Također, važno je spomenuti njegovo zauzimanje za to da na molbu biskupa Burića isusovci preuzmu i ovu kuću i crkvu u Opatiji nakon što su benediktinci otišli u Tkon.“, rekao je na kraju p. Halambek čestitajući p. Fučeku visoki jubilej njegovog redovništva u Družbi Isusovoj.

Gospodin me je učio da ljubavi nema bez križa i žrtve

„Gospodinu dugujem zahvalnost što me je vodio na neobičnim putevima.“, rekao je p. Fuček zahvalivši se svima na čestitkama. Otkrio je i kako njegov put nije bio lak. S ulaskom u novicijat obolio je od tuberkuloze i bolovao šest godina prije nego se bolest počela povlačiti. „Gospodin me je učio da ljubavi nema bez križa i žrtve. Uvijek je bilo po Božjoj želji. On me uvijek vodio iako me nije štedio, ali shvatio sam da tako mora biti. Gospodin me učio da mu se dam i još uvijek me tome uči.“ Neobičnim, ali znakovitim smatra dolazak trojice biskupa na ovo misno slavlje istaknuvši zahvalnost svima, a osobiti Družbi Isusovoj čiji je član i za koju se još uvijek daje radeći kao duhovnik u Biskupijskom misijskom sjemeništu „Redemptoris Mater“ u Puli. „Ne želim još u mirovinu, želim raditi za Gospodina. Počeo sam s mladima, a tako izgleda i završavam. Nemojte vikati na mlade, oni moraju sazrijeti. U tom sazrijevanju ne mogu sami i kad vas ne slušaju, znajte da vas čuju. Oni te riječi pamte i ako su rečene u Gospodinu, jednog dana će Gospodin na njima s njima graditi.“, zaključio je p. Fuček.