Dužni smo naše vrijednosti donositi u društvo

Razgovor s dr. Željkom Markić, članicom Organizacijskoga odbora građanske inicijative “U ime obitelji”, osnivačicom hrvatske podružnice međunarodne udruge Marijini obroci koja hrani više od 700.000 djece u najsiromašnijim dijelovima svijeta te koordinatoricom međunarodne udruge “Obiteljsko obogaćivanje”.  

– Vaši roditelji imali su šestero djece. Otac  Vam je bio osnivač voditelj udruge  Obiteljski centar” koja je za cilj imala promicanje dostojanstva ljudskog života prirodne metode planiranja obitelji. Koliko je taj njegov angažman utjecao da i sami krenete u obranu obiteljskih vrijednosti?

Moji roditelji su bili članovi Papinskog vijeća za obitelj i zahvaljujući papi Ivanu Pavlu II. koji je omogućio laicima da sudjeluju na Sinodi o obitelji, bili među 17 parova iz cijeloga svijeta koji su imali priliku govoriti kako oni vide važnost braka i obitelji. Sigurna sam da je to iskustvo odrastanja u velikoj obitelj i svjesnost da je obitelj vrijednost, da je to nešto što mi pomaže, što me drži, što me obogaćuje, značilo mi puno za cijeli život. I dan danas moja braća i moje sestre su mi veliki podupiratelji. Oni su uz mene i kad ih ne vidim ili kad ne tražim njihovu podršku, oni su tu. Pozitivno iskustvo iz moje obitelji potiče me da drugim ljudima prenosim koliko obitelj može biti izvor radosti i ljubavi za cijeli život.

Kao novinarka, izvještavali ste s ratišta, ali i radili ste na dokumentarnom filmu „Djeca u ratu“ s Alanom Raynoldsom, dobitnikom više nagrada Oscara i Emmyja. Također, bili ste suradnica međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rihgts Watch  iz Helsinkija. Radili ste sa žrtvama logora Kereterm i Omarska, kao i sa žrtvama Vukovara, Srebrenice i brojnih drugih stratišta civila. U kojoj mjeri vjera pomaže da biste objektivno mogli izvještavati, ali i u kojoj mjeri vjera je pomagala onima koji su bili vjernici, a koji su te strahote prolazili?

Domovinski rat obilježio me za cijeli život jer u ratu je na vidjelo izašlo najgore među ljudima, ono najgore što si čovjek ne može zamisliti da bi čovjek čovjeku mogao učiniti. Ali, s druge strane izlazi i ono najbolje. Imala sam priliku vidjeti toliko plemenitih, hrabrih ljudi spremnih na žrtvu. Brojni muškarci dolazili su 1991. u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine, braniti Hrvatsku, onda kada se za Hrvatsku ginulo, a ne stjecalo privilegije. Imala sam priliku vidjeti ljude koji su preživjeli prestrašne logore i koji ni dan danas nemaju mržnju prema svojim mučiteljima. Kad sve zbrojim, moje iskustvo s tom snagom ljubavi i otpora i borbe koja ne dopušta da je prevladava mržnja, već da pobjeđuje mržnju s mirom, ljubavlju i opraštanjem, to je ono što me na kraju obogatilo, unatoč svom tom zlu kojemu smo svjedočili. Također,  sv. Ivan Pavao II. kada je 1993. godine prvi puta došao u Hrvatsku i u Zagrebu održao propovijed, istaknuo je da se mir temelji na pravdi. To je ono što je temelj svega – mir se mora temeljiti na pravdi. Svaka žrtva treba dobiti svoju zadovoljštinu, svaki zločinac treba razumjeti da ga je počinio, ispričati se za njega i onda možemo graditi mir. Mislim da je to u ovom trenutku ono što, na žalost, toliko godina nakon rata nedostaje Hrvatskoj – više pravde, a onda će biti više mira.

Majka ste četvero djece. S obzirom na Vaš angažman, koliko je teško uskladiti privatni i poslovni život i koliko vremena imate za odgoj djece?

Imamo četiri sina u dobi od 13 do 20 godina i uvijek je teško dobro odgajati djecu. To je vrlo izazovan dio života ali i dio koji čovjeka obogaćuje. Oduvijek ‘žongliram’, poput velikog broja žena u Hrvatskoj, između obiteljskih i poslovnih obaveza. Tražim ravnotežu i nekad sam zadovoljna, a nekad je stanje kaotično kao i vjerujem kod mnogih žena, ali stalna crta je ljubav i briga. Također, važno je vidjeti svoju djecu, znati kako su, što im je važno, što je nama važno da im prenesemo i sigurno je da su djeca neprekidan poticaj da mi postanemo što bolji. Trebamo odgovarati na te njihove izazove i njihovo beskompromisno traženje odgovora i primjera za ono što ih učimo. Ja sam neizmjerno zahvalna Bogu za svoju djecu i sigurna sam da sam bolja osoba zahvaljujući njima koji me stalno potiču da odgovaram na njihove potrebe.

– Uoči blagdana sv. Vida u Riječkoj nadbiskupiji otvorena je Godina obitelji. Ovim povodom nadbiskupijski Katehetski ured organizirao je Katehetski dan na kojemu ste sudjelovali s predavanjem na temu: Obitelj – nositelj i bogatstvo društva i Crkve. S obzirom na geslo Godine obitelji „Obitelj -put Crkve i naroda“ koje je naslijeđeno od gesla trećeg posjeta sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj, znači li to da poruke koje nam je Sveti Otac u nasljeđe ostavio nisu u praksi zaživjele u narodu i da je nužno ukazivati na obiteljske vrijednosti?

Mislim da se stalno treba ponavljati istina i poruke koje su nam važne. Postoji i jedan vic kada je svećenik pitao muža čiji je brak bio u krizi: „Kažeš li svojoj ženi da ju voliš? Pokazuješ li joj to?“ A ovaj mu je odgovorio: „Pa, pokazujem da ju volim, a rekao sam joj na vjenčanju.“ Rekla bih da je to problem i da je potrebno stalno ponavljati te poruke. Trebamo se podsjećati da je ono što imamo u obiteljima jako važno i koliko je obitelj, kao mjesto gdje odgajamo samostalne i slobodne ljude, bitna za cjelokupno društvo. Ti slobodni, samostalni ljudi koji su formirani i imaju savjest, oni su ti koji cijelome društvu donose bogatstvo i dobro bez obzira bili oni vjernici ili ne. Ljudi koji su pošteni, koji znaju razlikovati dobri i zlo, donose dobro, a naše obitelji upravo za to odgajamo.

– Tom prigodom istaknuli ste kako se podacima rastavljenih u RH manipulira s ciljem obeshrabrivanja obitelji te da se Hrvatska predstavlja kao zemlja bez budućnosti?

To je profesor Anđelko Akrap s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prvi istaknuo rekavši kako su netočne statistike koje se o braku i rastavama iznose u javnost . Oko 75% parova ostane doživotno u braku, a broj rastava je veći što par ima manje djece. Također, od tog broja, u većem postotku se rastavljaju oni koji uopće nemaju djece. To je dovoljan pokazatelj kako mediji ne iznose točne podatke i govore ‘bezuspješni ste, nemate perspektivu, nećete uspjeti, nema alternative’.  Širi se osjećaj nemoći i nastoji se ljude ‘paralizirati’ da ne djeluju što je suprotno onome na što smo pozvani.  Pozvani smo aktivno sudjelovati u društvu. Ako smo vjernici, sudjelovati u onome što mi imamo, a oni koji nisu vjernici sudjelovati u onome što oni imaju i što je njima vrijedno. Mi donosimo ono što je nama vrijednost i bez naših vrijednosti ovo društvo je sigurno siromašno. Bez naših vrijednosti, usuđujem se reći, Domovinski rat ne bi izgledao ovako kako je izgledao. Naše vrijednosti nas uče opraštati i nikada dati srcu da ga obuzme mržnja. Naša vjera nas uči da čovjeka treba ljubiti i onda kada nam čini nepravdu. To su naše vrijednosti koje je cijeli naš narod prihvatio i živio primjerom u Domovinskom ratu, ali isto tako i danas. Dužni smo naše vrijednosti donositi u društvo, a mislim da to premalo činimo i trebamo  to činiti unatoč tome što nam mediji tvrde suprotno.

– Koliko je vjera prisutna u Vašoj obitelji?

Nastojimo organizirati život da odražava ono što je nama važno. Nekad se uspijemo moliti koliko želimo, nekada ne, ali nastojimo zajedno obiteljski moliti ali i osobno.  Dan započinjem tako da se podsjetim čije sam dijete i tko se brine, u konačnici, za moju djecu. Posvijestim si svakodnevno tko vodi moj život i nastojim to živjeti najbolje što mogu.

– Koliko Vam je važan sakramentalni život?

Jako. Sakramenti su nam dani kako bi nas jačali.

– Koliko Vam je blisko duhovno štivo i postoji?

Čitam puno i rado poslušam preporuku ljudi  za neku duhovnu literaturu. Trenutno čitam jedan modernizirani tekst o učenju sv. Benedikta i jako mi je zanimljivo. Ali često tražim savjete ljudi i uvijek nešto novo naučim.

– Kroz svoj rad, propagirajući moralne vrijednosti, svjedočite vjeru. Je li u današnjem društvo to teško?

Mislim da je teško iznositi istinu bez obzira jeste li vjernik ili niste. Mi u Inicijativi imamo ljude i koji nisu vjernici, ali istinu prepoznaju i zalažu se za pošteni kriterij za sve u društvu i svima nam je jednako. Čak bih rekla da je nama vjernicima lakše jer imamo dodatno jedno uporište i izvor snage. Ali činjenica je da je istinu teško artikulirati i iznositi u društvu koje je medijsko ne želi čuti.

Kako se nosite s kritikama? Zamjerate li onima koji Vas prozivaju i napadaju i koliko je tada teško biti kršćanin i oprostiti na što nas Isus uvijek poziva?

Ne zamjeram nikada kritiku ako je konstruktivna i ako iznosi argumente. Ono čime sam ja bila izložena nije kritika nego sustavno blaćenje kako bi se odmaknuli od sukusa onoga što sam zastupala ili zastupam argumentirajući. To je ono što je problem. Problem je kada se mediji koriste za klevetu i blaćenje ljudi. O meni je izneseno niz laži: od toga da proizvodim kontracepcijske pilule, kako nisam platila porez, kako sam kupila kuću od Crkve po pogodnoj cijeni.. To su sve laži koje su se stalno plasirale kroz medije i oni koji su ih širili znali su da su laži. Tu leži problem današnjeg odnosa medija. Jer ako znaš da je nešto laž, a to širiš i dalje, to je onda propagandni rat. Nije mi to ugodno, osobito jer moja obitelj je izložena tako ružnim stvarima koja se o meni govore, ali sam to spremna izdržati. Ovo za što se zalažemo  je jako važno jako važne i već smo pokazali u Inicijativi da nas na taj način neće ušutkati.

– Hvala Vam na razgovoru!

Hvala Vama.

 

 

Skip to content