Završetak hodočasničke godine na Trsatu

Hodočašće Riječana

Propovijed nadbiskupa na Trsatu

27. listopada 2013. (čit. 30. n. k. c. g., C)

Draga braćo i sestre!

1.     Popeli smo se večeras u ovo Marijino svetište ponad Rijeke, poput dvojice vjernika o kojima nam Isus govori u današnjem evanđelju. Govoreći o njima, Isus zapravo govori o nama, što znači da smo pozvani usporediti se s tom dvojicom kako bismo vidjeli imamo li što zajedničko s obojicom od njih ili samo s jednim, a možda ni s jednim. Tako se uspoređujući, otkrit ćemo kakvi smo vjernici i što trebamo na sebi činiti kako bismo postali boljima pred Bogom.

Svaki put kad Sv. pismo uzmemo u ruke i pobožno ga čitamo, upoznajemo sebe kao u nekom ogledalu u kojem vidimo na svom duhovnom licu sve bore, sav umor, svu nevjeru, sve svoje grijehe i sve ostalo što nas pritišće. Ali to Božje ogledalo je posebno po tome što nam iz njega isijava i pouka kako i čime svoje lice očistiti da bi ono zasjalo sjajem Božje radosti i milosti, onim sjajem koji mu je Bog podario stvarajući nas.

2.     Što nam je dakle zajedničko sa spomenutom dvojicom evanđeoskih hodočasnika u jeruzalemski hram? To je prije svega činjenica hodočašćenja. Hodočašćenje je prisutno u svim religijama, ono je karakteristika religioznog čovjeka kao takvog. U svim religijama vjernici vjeruju kako im je Bog bliže, kako ih bolje čuje, kako mogu s njime lakše doći u doticaj na nekim mjestima nego na drugima. Židovi su u tom smislu posebno vjerovali da im je bog prisutan u njihovu Hramu. I mi vjerujemo u Božju prisutnost na posebnim mjestima i upravo nas je ta vjera večeras dovela ovamo. To su vjerovali i vjeruju i brojni hodočasnici koji su ove godine s raznih strana pohodili ovo svetište, kako i druga svetišta širom naše domovine i svijeta. Kao ova dvojica evanđeoskih hodočasnika i mi i svi hodočasnici u ovo svetište stali smo u njemu pred Gospodinom, predstavili mu se na neki način govoreći: „Evo sam Ti došao.“ Upravo je želja za susretom s Bogom ono što nas je, kao svakog hodočasnika, poglavito dovelo u ovo svetište. Potreba za Božjom blizinom, za njegovim milostivim pogledom, to je ono za čim čovjek svjesno ili nesvjesno žudi i što ga potiče da traži Boga pretvarajući čitav svoj život u veliko hodočašće. A posebno su prošnja i zahvala ono što vjernika potiče na hodočašće u neko mjesto gdje smatra da je bliže Bogu. Dvojica evanđeoskih hodočasnika došli su radi toga u jeruzalemski hram. Evanđelje nam ništa ne kaže odakle su došli, jesu prevalili dug i naporan put, ili su možda došli iz bliza, iz Jeruzalema, kao mi večeras iz našeg grada Rijeke.

No, iako su obojica hodočastili u hram, iako ih je na to potaknula želja i potreba za Božjom blizinom, za zahvalom i prošnjom, ipak se oni bitno razlikuju, jer prema Isusu jedan se vratio opravdan svojoj kući, a drugi nije. U čemu se, dakle, razlikuju ta dvojica evanđeoskih hodočasnika?

3.     Bitna je razlika, očito, u stavu pred Bogom i u nakani radi koje su došli u hram. Farizej stoji ponosito pred Bogom, jer smatra da je ispravan i da mu Bog stoga nema ništa prigovoriti, štoviše, da ga treba pohvaliti. U tom smislu on nije došao u hram Bogu zahvaliti, nego se pred Bogom hvaliti zbog svoje moralnosti i vjernosti, po čemu se, kako samouvjereno misli, razlikuje od drugih. Isus tog hodočasnika ovako ukratko opisuje: „Farizej se uspravan ovako Bogu molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.“

Za razliku od njega, drugi hodočasnik, a to je bio neki carinik, predstavnik najprezrenijeg sloja ljudi u ondašnjem židovskom društvu, hodočastio je u hram da bi u poniznosti pred Bogom priznao svoje grijehe i izmolio oproštenje. Isus ga ovako opisuje: „A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’“ I Isus zaključuje: „Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“

4.     Vidimo dakle u čemu se ova dvojica hodočasnika međusobno razlikuju i zbog čega se samo jedan vraća kući opravdan. Razlika je u tome što je jedan ohol, a drugi ponizan pred Bogom. Jedan ne traži ništa od Boga, jer smatra da sam ne samo može nego i da je stvarno postigao sve što je  potrebno kako bi se Bogu svidio. Drugim riječima, on je uvjeren da se sam svojim djelima i silama može spasiti, i u tom smislu dolazi uspravno i samouvjereno pred Boga. S druge strane, carinik se ne osjeća dostojnim ni ući dublje u hram ni podići oči prema nebu, toliko ga pritišću njegovi grijesi. Dok je prvi ohol, drugi je ponizan pred Bogom. Dok se prvi pred Bogom hvali, drugi ne prestaje moliti njegovo milosrđe. Dok prvi u svojoj tobožnjoj pravednosti prezire druge, drugi se samo kaje i moli oproštenje. Dok se prvi pouzdaje u sebe i sam sebe proglašava pravednim, drugi se samo priznaje grešnim i potrebitim Božjeg milosrđa. A u stvari su jedan i drugi u Isusovim očima grešni i jednako potrebiti Božjeg milosrđa. Samo što prvi to ne priznaje i zbog toga ne postiže oproštenje, a drugi se kaje i priznaje i tako se opravdan vraća kući svojoj.

5.     Braćo i sestre, ovu je prispodobu Isus ispričao radi svojih ondašnjih slušatelja, ali i radi svih onih koji će je tijekom vremena čitati, slušati i razmatrati nad njom, a to znači i radi nas večeras ovdje okupljenih. Na tom tragu pokušajmo se zapitati kako se držimo pred Bogom: je li naš stav onaj samoproglašenih pravednika ili stav poniznih grešnika? Smatramo li da je Bog naš dužnik ili duboko u sebi osjećamo koliko smo mi njegovi dužnici? Kakav je naš osjećaj za grijeh? Jesmo li poput farizeja koji uopće nije svjestan svojih grijeha, nego zna samo za svoje vrline, zasluge i prava, pa mu je zbog toga strana svaka potreba za kajanjem i oproštenjem, a to znači i za promjenom života? Jesmo li poput farizeja koji prezire druge zbog njihovih grijeha i slabosti? A to su svi izgubljeni i zalutali na bespućima ovog svijeta, radi kojih je Isus prvenstveno došao. Sjetimo se kako je govorio: „Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ (Lk 19, 10), kao i njegove zapovijedi svojim učenicima, a to znači i nama: „Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!“ (Mt 10, 6). Da, umjesto prezira prema izgubljenima i grešnima, Gospodin očekuje našu ljubav prema njima i zauzetost za njihovo spasenje. Koliko toga imamo u sebi, koliko nas ljubav prema svakom slabom i grešnom pokreće, toliko smo blizu Gospodinu, toliko smo Isusovi učenici. U prvom evanđeoskom hodočasniku, tj. u farizeju, toga nije bilo, zato je bio beskrajno daleko od Boga unatoč svoj njegovoj revnosti oko Božjeg zakona. Ono po čemu ćemo biti suđeni jesu prvenstveno ljubav i milosrđe! Pokušajmo to s ovog hodočašća ponijeti sa sobom u svoje domove, na radna mjesta, u susjedstvo i na ulice kojima hodimo. Svjedočiti ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku, bez obzira kakav je, svjedočiti to u svijetu koji je sve okrutniji i nemilosrdniji prema svemu što je slabo i nemoćno, to je ono što Gospodin od nas svojih učenika očekuje i po čemu bi nas Bog i ljudi trebali prepoznati. Neka nam Marija, naša  nebeska Majka, koju ovdje posebno štujemo, to izmoli i prati nas na našem životnom hodočašću do konačnog cilja. Neka nas ona neprestano potiče da se često ogledamo u ogledalu Sv. pisma, koje je Duhom Božjim nadahnuto i kao takvo,kako kaže sv. Pavao, „korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo prikladan“ (2Tim, 3, 14-4,2). Marija, koja je Božju Riječ slušala i u čijem se krilu ona utjelovila, neka nam pomogne postati učenicima Riječi i pravim hodočasnicima na putu kojim nas ona vodi. Amen.

Skip to content