Veliki četvrtak-propovijed

Propovijed riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, župa Uznesenja Marijina

Draga braćo i sestre!

Zastanimo u razmišljanju i u primjeni na svoj život Božje riječi koja nam je upravo naviještena.

 

1. Prvo smo čuli propise za židovsku vazmenu večeru. Taj je obred Isus slavio svake godine za vrijeme svoga zemaljskog života, sve do četvrtka uoči svoje muke i smrti kada je, postavši on sam vazmeno janje koje oduzima grijehe svijeta, tu obrednu večeru pretvorio u ono što mi zovemo sv. misom.

Čuli smo kako Bog po Mojsiju i Aronu poručuje Izraelcima: „Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima…“ Tako se Vazam, Gospodnji prolaz, uvršćuje u naš ljudski kalendar. To znači da spasenje ulazi u vrijeme, u povijest naše epohe, u povijest mog života. Kako se u povijesti ništa ne ponavlja, to znači da ove godine moj Vazam ne bi smio biti isti kao prošle godine. „Ovaj mjesec neka vam bude prvi mjesec u godini.“ S Vazmom, dakle, počinje nova godina, stoga se moram pitati kakva to godina za mene započinje, u čemu je ona bitno nova u odnosu na prethodnu.

2. „Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu. Neka se uzme krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće…“ To znači da obred vazmene večere ne mogu slaviti sam nego samo u zajednici. Riječ je također o aktualnom obredu, kojim se ne spominje samo prošlost. Izraelci nisu njime izvršavali samo spomen oslobođenja iz Egipta, oslobođenja koje se dogodilo nekada njihovim precima, nego su postajali dionicima tog oslobođenja sada. Svaka je generacija uključena u taj obred. Svaka kuća, svaka godina označena je „krvlju“ koja spašava. I ja i moja kuća označeni su krvlju Isusa, novog vazmenog janjeta. Vjerujem li u to? Kako osjećam potrebu za spasenjem? Je li mi Vazam doista nešto više od običaja, od tradicije?

3. „Ja, Gospodin, kaznit ću sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete, tako ćete izbjeći pokolju zatornomu.“ Krv koja spašava od zla. Krv koja „pere grijeh svijeta“. Bog koji se ne miri s ropstvom čovjeka. Molimo, braćo i sestre, da Gospodin svojim tijelom i svojom krvlju ozdravi srce današnjeg čovjeka, da ga spasi.

4. „A ovako ga blagujte; opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno…“ To znači da je svaki od nas „hodočasnik“ prema obećanoj zemlji. Jesmo li doista za to raspoloženi, spremni krenuti u veliku avanturu „izlaska“? Jesmo li spremni ove noći napustiti naš „Egipat“, našu „zemlju ropstva“ i krenuti na put koji vodi u zemlju koju nama Bog obećava? Hoćemo li napustiti grijeh i krenuti na put svetosti na koju nas Gospodin poziva. Svaka sveta misa sadrži u sebi taj poziv i sva značenja i svu simboliku židovske vazmene večere. Pokušajmo na taj način razmišljati i u tom duhu tog simbolizma slaviti svaku svetu misu.

5. Evanđelje nam opisuje Isusovu posljednju vazmenu večeru koju je slavio sa svojim učenicima i tijekom koje je on na sebe preuzeo ulogu vazmenog janjeta. Za razliku od ostalih evanđelista, sv. Ivan, čije smo evanđelje večeras slušali, ne govori o ustanovljenju euharistije, nego o posljedicama blagovanja s euharistijskog stola. On počinje svoj opis Isusove posljednje večere riječima: „Bijaše pred blagdan Pashe. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta Ocu…“ Kao što su Izraelci u Egiptu prije izlaska blagovali vazmeno janje, tako Isus slavi vazmenu večeru sa svojim učenicima prije svog izlaska iz ovog svijeta i odlaska k Ocu. Tu vidimo kako je on smrt shvaćao kao izlazak, kao prijelaz iz ovog života u drugi, savršeniji. Otad je svako slavljenje euharistije i svako blagovanje s euharistijskog stola povezano s takvim izlaskom, s izlaskom iz stanja grijeha u stanje milosti, iz ropstva u slobodu, iz ovog svijeta u Božji svijet, u kojemu vlada posve druga logika. Kao što je Isusov prijelaz iz ovog svijeta k Ocu bolan i istodobno radostan, takav je i prijelaz svakoga tko Isusa nasljeduje. „Isus, jer je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio…“ Ljubav je jedini motiv koji pokreće Isusa da izvrši volju Očevu i žrtvuje se smrću na križu kako bi nas svojom krvlju spasio. Tako on preuzima mjesto i ulogu židovskog vazmenog janjeta.

6. „I za večerom – Isus, znajući da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide, usta od večere, odloži gornju haljinu, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vode u praonik i počne prati noge učenicima…“ Kakva suprotnost! Kakav kontrast! „Gospodar“ uzima ulogu „sluge“. Onaj koji sve drži, opasuje se i pere nam noge! Kako smo rekli, sv. Ivan ne govori u kontekstu Isusove posljednje večere o ustanovljenju euharistije (to on čini na drugom mjestu), nego, umjesto toga, donosi gestu „pranja nogu“, čime Isus sam objašnjava duboko značenje euharistije i križa. To je žrtvovanje: „ovo je moje tijelo predano za vas“, i služenje:  „Ja se stavljam vama na uslugu.“

7. U svom opisu Isusove posljednje večere sv. Ivan donosi i epizodu s Petrom koji ne želi da mu Isus pere noge, smatrajući da to njegovu Učitelju ne dolikuje. A Isus mu na to odgovara da neće imati dijela s njim, ako ga ne opere. O kakvom je dijelu i o kakvom pranju riječ? Očito o spasenju koje nam Isus dariva svojom mukom i smrću. Ne htjeti da nas Isus opere znači ne htjeti da nas on očisti od grijeha i spasi. Dopuštamo li Isusu da to izvede na nama? Kad je Petar shvatio pravo značenje Isusova „pranja nogu“, poželio je ne samo da mu opere noge nego i ruke i glavu. Tom epizodom sv. Ivan želi pokazati kako je slavljenje euharistije istodobno nutarnje čišćenje koje je bolno i mučno, jer uključuje umiranje vlastitom egoizmu, a bez čega ne možemo imati puno zajedništvo života s Isusom. Slaviti euharistiju znači, dakle, pristajati na takvo „pranje“ i „čišćenje“.

8. „Vi me zovete Učiteljem Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Drugim riječima, Isus nam pokazuje kakvo ponašanje treba imati onaj koji sudjeluje za stolom njegova Tijela i Krvi. Euharistija mora izgrađivati zajedništvo ljubavi gdje se svaki stavlja u službu svih drugih. Euharistijski je stol neraskidivo povezan s imperativom bratske ljubavi. Kako smo, Gospodine, daleko od toga! Sjedamo za tvoj stol i blagujemo s njega, a toliko smo podijeljeni među sobom, u svojim obiteljima, u svom susjedstvu, na radnom mjestu. Posebno je bolno što smo podijeljeni kao tvoji učenici te tako sablažnjavamo ljude, umjesto da ih svojim zajedništvom i međusobnom ljubavlju k tebi privlačimo. A ti si Gospodine došao srušiti sve podjele i uništiti sva neprijateljstva. Molimo Te da tvoje presveto tijelo ne bude uzaludno žrtvovano i tvoja presveta krv uzaludno prolivena. Ti koji si pobijedio grijeh i smrt, skrši i naše otpore i učini da svi tvoji učenici budu jedno, kao što ste Ti i Tvoj Otac jedno u Duhu Svetomu, daj da tako i svi mi i svi ljudi budu jedno. Amen.