Uskrs – propovijed

Riječki nadbiskup Ivan Devčić u katedrali sv. Vida: 

Što je u Isusovoj muci i smrti posebno da je on kroz njih ušao u vječni život?

Uskrs, Katedrala 2013.

Draga braćo i sestre!

1.     Tijekom Velikog tjedna, posebno na Cvjetnicu i Veliki petak, imali smo prilike slušati i razmatrati muku i smrt Isusovu, dok nam se danas pogled uma i srca usmjeruje na njegovo uskrsnuće. Tu nam se odmah postavlja pitanje kakve veze ima ono što se dogodilo na Veliki petak s onim što se dogodilo treći dan nakon toga. To znači: jesu li i, ako jesu, na koji su način povezane Isusova muka i smrt s njegovim uskrsnućem od mrtvih? Jesu li njegova muka i smrt same po sebi prouzrokovale njegovo uskrsnuće ili je posrijedi nešto drugo?

Očito da na prvo moramo odgovoriti niječno, jer ako bi uzrokom Isusova uskrsnuća bile njegova muka i smrt, onda bi i drugi ljudi, i oni prije njega, nakon svojih životnih muka i smrti uskrsavali na novi život. No znamo da to nije tako. Zato nam se postavlja pitanje što je to u Isusovoj muci i smrti posebno da je on kroz njih ušao u vječni život.  

2.     Na to ne možemo odgovoriti bez objašnjenja kako su muka i smrt uopće ušle u svijet koji je Bog stvorio. To objašnjenje nalazimo na prvim stranicama Svetog pisma, gdje čitamo kako je Bog stvorio takav svijet u kojem su vladali red i sklad među svim stvorenjima. U tom je svijetu čovjek uživao posebnu Božju blizinu, bio je obdaren posebnom milošću i Bog je imao u njega toliko povjerenje da ga je postavio za svoga namjesnika nad svime što je stvorio, postavivši samo kao uvjet da se drži zapovijedi koje mu je dao. Ali je čovjek, zaveden od sotone utjelovljenog u zmiju, posumnjao u Boga i odbio mjesto i ulogu koje mu je on namijenio, hoteći sam postati bog. Posljedice su toga bile, kako nas poučava Sveto pismo, muka i smrt: muka rađanja i teškog zarađivanja za kruh, muka nepovjerenja prema Bogu i nepovjerenja i zavisti među braćom, te smrt kao povratak u zemlju odakle smo uzeti. Muke, patnje i sama smrt prouzrokovane su, dakle, kršenjem Božjih zapovijedi i zakona, a u pozadini toga je nepovjerenje čovjeka u Boga i želja da sam dođe na Božje mjesto. Razumljivo je, stoga, da se spasenje i uskrsnuće mogu dogoditi samo vršenjem Božjih zapovijedi i povjerenjem u Boga, koji nas je stvorio.

3.     Da Bog doista nije ni čovjekov neprijatelj ni suparnik, pokazao je time što nije odustao od prvotnog nauma po kojem je stvorio čovjeka kao svoga prijatelja, partnera i sudionika u vječnom zajedništvo života s njime. Božji je naum ostao nepromijenjen, ali je čovjek neposluhom izgubio mogućnost da se taj naum na njemu ostvari. Upravo zbog toga Bog je poslao svoga jedinorođenoga Sina, koji se utjelovio i postao jedan od nas, nama u svemu sličan osim u grijehu. Kao prvi čovjeka, on je bio obdaren svim milostima i darovima Božjeg Duha. Isto mu je tako nebeski Otac sve povjerio ljubeći ga istom ljubavlju kao prvog čovjeka. To je već objavljeno u trenutku njegova rođenja kad je naviješten kao kralj ne samo židovski nego i svih ljudi, cijelog svijeta. Isto je potvrđeno i u trenutku krštenja na rijeci Jordanu kad je na njega je sišao Duh Sveti, a Otac nebeski svečano objavio: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina“ (Mt 3, 17).  

Ulaskom u našu povijest utjelovljeni Sin Božji pojavio se kao novi čovjek, kao novi Adam, koji će se od starog Adama, razlikovati po bezgraničnom povjerenju u Boga i u posvemašnjoj poslušnosti Božjoj volji. Stoga će za sebe reći: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti njegovo djelo“ (Iv 4, 34). A u Getsemanskom će vrtu prije svoje muke moliti: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). Isto će tako na križu moliti: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ Upravo zbog tog povjerenja u Boga i poslušnosti Božjim zapovijedima, na Isusu se mogao konačno ostvariti prvotni Božji naum s čovjekom, naum vjenčanog života, a ne vječne smrti.

4.     Na taj nam način Isus pokazuje kako je potpuni posluh Bogu, praćen isto tako potpunim povjerenjem u njega i potpunom suradnju s Božjim Duhom, jedini put koji vodi do istinskog života na zemlji i do uskrsnuća nakon smrti. Ujedno nam pokazuje kako se tim putem mora ići i onda kada prihvaćanje i izvršavanje volje Božje zahtijeva odricanje, trpljenje, pa čak i smrt. Svi trpimo i svi umiremo, ali samo ono trpljenje i ona smrt koji su prihvaćeni u poslušnosti i pouzdanja u Boga, vode u novi život i u uskrsnu slavu. Zato Isus nekom ugledniku koji ga je pita što mu je činiti da bi baštinio život vječni, odgovara:“Zapovijedi znaš: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca svoga i majku!“ (Lk 18, 20). A drugome, koji mu je postavio isto pitanje, odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Što čitaš?“ Kad mu je ovaj odgovorio: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svog bližnjega kao samoga sebe“, Isus mu je rekao: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš“ (Lk 10, 26-28).

Isto nam potvrđuje i naše životno iskustvo. Bez donošenja pravednih zakona i njihova vršenja, kao ni bez poštivanja zakona prirode, a kojima je u konačnici autor Bog, Stvoritelj svega što jest, nema napretka, nema sreće, nema mira ni života niti za pojedinca ni za ljudsku zajednicu bilo koje vrste.

5.     Život i uskrsnuće od mrtvih ovise, dakle, o izvršavanju zapovijedi i zakona što ih je Bog čovjeku dao. Već je Mojsije tako učio Izraelce govoreći im u ime Božje: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospoda, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Gospoda, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš /…/. Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti“ (Pnz 30, 15-18). Stari se Izrael najčešće nije držao ovog Mojsijeva savjeta, stoga je više puta pao u ropstvo i na koncu posve ostao bez svoje države i zemlje. Kroz cijelo Sveto pismo provlači se uvjerenje da je stari Božji narod stradao zbog svoje nevjernosti Bogu i Božjim zakonima i zapovijedima. Isus, naprotiv, s kojim počinje novi Izrael, novi Božji narod, cijelim svojim bićem ljubi Boga i čuva i vrši njegove zapovijedi i naloge te stoga, ne bez teške borbe i muke, pobjeđuje smrt i uskršava iz nje na vječni život. U tom smislu nasljedovanje na koje nas Isus poziva može samo značiti da od njega trebamo učiti kako snagom Duha Svetoga i njegove milosti Boga ljubiti i njegove zapovijedi i zakone izvršavati, a sve da bismo ovdje u ljubavi i solidarnosti živjeli kao braća i sestre i na koncu onamo stigli gdje se on, naš Predvodnik već nalazi, a to je uskrsnuće od mrtvih i vječni život u Božjoj slavi.

6.     Promotrimo li, braćo i sestre, sebe i svoj život, kao i svijet u kojem živimo, lako možemo uočiti kako ljudi više nasljeduju starog nego novog Adama. Više su skloni onome koji je u rajskom vrtu prezreo Božju zapovijed i sebe stavio na mjesto Boga koji odlučuje o dobru i zlu, nego onomu koji se radije na Kalvariji dao razapeti nego svoju volju nametnuti Božjoj volji. Mnogi vjernici, a i ljudi raznih svjetonazora, danas s pravom negoduju na razne zakone koji su u suprotnosti s Božjim zapovijedima i zakonima, kako s onima koji su upisani u našu narav tako i s onima koji su sadržani u pozitivnoj Božjoj objavi, jer u njima prepoznaju upravo ono iskušenje na djelu kojem je podlegao prvi čovjek, kad je, umjesto posluha i vršenja Božje zapovijedi, izabrao neposluh i tako sebe osudio na propast i smrt. No, pritom često ne vidimo kako se to odbacivanje Božjih zakona, prije nego na najvišim razinama društva, događa u srcima i životima pojedinaca, među kojima smo i mi sami. Svaki grijeh znači odbacivanje Boga i njegovih zakona, i to se uvijek čini u ime nekog zakona koji sami za sebe izglasavamo praveći se bogom. To je put neposluha, put klanjanja idolu vlastitog ja, umjesto pravome Bogu, ali i put propasti i smrti. Što stoga jedini drugima možemo bolje za Uskrs poželjeti nego da svaki za sebe i svi zajedno izaberemo, potpomognuti milošću i primjerom Isusa Krista, raspetog i uskrsnulog, put poštivanja Božjih zakona i klanjanja pravom Bogu, a ne idolima? Odlučimo se, dakle, krenuti za Isusom Kristom i dopustimo mu da nas on predvodi putem istinskog života ovdje i uskrsnuća na vječni život poslije smrti. S tom željom čestitam svima blagdan njegova slavnog uskrsnuća. Amen.